Napokon imamo razloga za ponos

Govori generala Gotovine te premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića vjerujem da napokon znače korak u neku normalniju budućnost.

Kolega Butković prije nekoliko je dana u kolumni najavio kako će današnji dan značiti početak normalizacije odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Danas smo još sigurniji u to.

Danas smo svjedočili povijesti i to ne samo po pitanju oprosta, priznanja hrvatskih zločina već poziva za potpunu integraciju drugog naroda i vodeće nacionalne manjine u zajedničko građansko društvo. Ovo je ogroman korak naprijed i kao rijetko do sada svaki je građanin ove zemlje, bez obzira na naciju i vjeru mogao biti ponosan na Hrvatsku i njeno političko vodstvo.

U govorima dvojice najmoćnijih političkih ljudi Hrvatske ipak su se mogle primijetiti i stanovite razlike koje su same po sebi logične i očekivane. Ipak, zajednički nazivnik i Plenkovićeva i Milanovićeva govora je hrabrost.

Jer, Andrej Plenković nije samo predsjednik Vlade, nego je i predsjednik HDZ-a. Ohrabren uvjerljivom pobjedom na nedavnim parlamentarnim izborima koja je zapravo njegova pobjeda, on je pokazao dosad neviđenu hrabrost i, pred članstvom HDZ-a, nimalo ne kalkulirajući svojim rejtingom, progovorio o srpskim žrtvama nakon akcije Oluja. Niti jedan njegov prethodnik ni na mjestu premijera ni na mjestu predsjednika HDZ-a takvu hrabrost nije pokazao.

Plenković je, doista, sav svoj rejting ugradio u normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj i želim vjerovati da će ta priča uspjeti. Za normalizaciju odnosa na relaciji Zagreb-Beograd trenutno ne vidim realne prilike jer i ovih dana iz glavnog grada Srbije čujemo snažne glasove koji Borisu Miloševiću poručuju da nije trebao danas biti u Kninu.

Naravno da je trebao! Baš kao što i Tomo Medved treba otići u Grubore. Jer to je normalno. Odati poštovanje baš svakoj žrtvi.

Milanović, s druge strane, unazad posljednjih nekoliko dana - otkako je odlikovao generale HVO-a - pa do današnjeg govora, pokušava samo jedno: pozicionirati sebe kao nacionalnog lidera. Ambicija da zvuči kao Franjo Tuđman za 21. stoljeće itekako je očita. Kao da već sada, jedva pola godine nakon početka prvog mandata Milanović kupuje kartu za drugi mandat igrajući na nacionalni sentiment. Kako se čini prema reakcijama onih koji zasigurno nisu njegovi glasači a koje imamo prilike čuti posljednjih dana - to mu itekako uspijeva. Da su izbori sutra, vjerojatno bi pobijedio uvjerljivo, tko god bio protukandidat. No, ne smije se zavaravati, dvoje njegovih prethodnika bili su sigurni u svoje pobjede pa su završili kao gubitnici. S druge strane, naravno da se posljednjim izjavama ponovno zamjerio građanskoj i lijevoj Hrvatskoj koja je ipak većinski glasala za njega na predsjedničkim izborima. No, on nije samo njihov predsjednik nego predsjednik svih građana.

Ako promatramo cijeli današnji dan i sve poruke koje smo imali prilike čuti - sasvim je jasno da je ovo snažan čin državne politike u kojemu su sudjelovali svi relevantni čimbenici: od Predsjednika republike preko Predsjednika Vlade, Sabora, Borisa Miloševića kao predstavnika Srba u Vladi, pa sve do generala Gotovine i - u odjeku govora - poziva nadbiskupa Barišića Srbima da se vrate.

Nadam se da to nije slučajno. Ako je to hrvatska politika, onda imamo razloga na nju biti ponosni.