Samo dva tjedna kasnije zabranjena je opskrba ruskom naftom od strane SAD-a i Velike Britanije, dok sve više zapadnoeuropskih kompanija pokušava smanjiti trgovinu ruskom naftom. Štoviše, Europska komisija osmislila je REPowerEU plan kako bi značajno smanjila ovisnost o plinu iz Rusije već do kraja ove godine. Po našem mišljenju, uz čvrstu odlučnost zapadnog svijeta u uvođenju novih ekonomskih sankcija protiv Rusije, rizik od djelomične ili potpune zabrane izvoza ruskog plina (bilo od strane EU ili Rusije) se povećao.
Posljednjih godina, uvoz pokriva između 55% i 65% europske potrošnje plina. Uvoz ruskog plina čini između 32% i 40% potrošnje. U 2021., Rusija je isporučila cca. 163 milijarde kubnih metara plina u Europu (uključujući 15 mlrd. kubnih metara LNG-a), što je bilo 20% niže od prosjeka 2017.-2019. Kao rezultat uskih grla na tržištu plina uz snažan oporavak potražnje za plinom na leđima snažnije ekonomske aktivnosti i oštre zime, europske cijene plina dosegle su rekordnu razinu od 185 eura po MWh u prosincu. Nakon kratkotrajnog predaha, tržište plina brutalno je reagiralo na rusku invaziju na Ukrajinu, zbog čega je 8. ožujka cijena plina dosegla 345 eura po MWh.
Na prvi pogled, cilj Europske komisije da smanji uvoz ruskog plina za 100 milijardi kubnih metara godišnje do kraja ove godine teško se čini ostvarivim bez značajnih rezova potrošnje plina. Glavni izazovi uključuju: (i) Nedovoljan kapacitet regasifikacije za povećanje godišnjeg uvoza LNG-a za 50 mlrd. kubnih metara, (II) Potrebna su velika sredstva za punjenje skladišta plina na najmanje 90% popunjenosti do listopada (60 mlrd. eura) i (III) Nedostatak političke potpore za odgađanje postupnog ukidanja proizvodnje energije iz ugljena i nuklearne energije.
Na temelju naše analize zaključujemo da se samo polovica (tj. 50 mlrd. kubnih metara) ciljanog smanjenja uvoza ruskog plina može zamijeniti pomoću LNG-a i plinovodnog plina, kao i višom autohtonom proizvodnjom. Drugu polovicu trebalo bi zamijeniti kombinacijom proizvodnje energije iz ugljena i nuklearne/obnovljive energije uz smanjenje potrošnje plina.
LNG bi bio najvažniji izvor alternativne opskrbe za Europu. Međutim, 50 mlrd. kubnih metara dodatne opskrbe koju cilja EK izgleda teško ostvarivo do kraja 2022. Stvarni globalni rezervni kapacitet LNG-a mogao bi biti manji od 125 mlrd. kubnih metara instaliranog/nominalnog kapaciteta, što bi impliciralo žestoku konkurenciju Europe i Azije u privlačenju spot tereta LNG-a (što znači više cijene plina). Štoviše, Europa već u potpunosti koristi kapacitet regasifikacije (oko 13 mlrd. kubnih metara LNG-a uvezenog u siječnju), smještenog uglavnom u Španjolskoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Španjolska i Velika Britanija suočene su također s problemima u povezivanju s ostatkom europskog plinskog transportnog sustava.
Prema našim procjenama, to bi moglo ograničiti godišnji uvoz LNG-a u Europu do cca. 120 mlrd. kubnih metara u 2022. Kako bi smanjili poremećaje (uska grla) u transportu, novi plinovod bio bi potreban između Španjolske i Francuske. Osim LNG-a, Europa bi mogla dodatno uvoziti plin preko plinovoda iz Azerbajdžana i Alžira (oko 10 mlrd. kubnih metara) i povećati domaću proizvodnju plina (uključujući Norvešku) za 11 mlrd. kubnih metara. Zaključno, na temelju gore navedenih pretpostavki, Europa bi 2022. mogla nadoknaditi do 50 mlrd. kubnih metara ruskog uvoza plina.
Kad bi tome dodali smanjenje potražnje za plinom od 30 mlrd. kubnih metara ciljano REPower EU planom i postojeće zalihe plina od 25 mlrd. kubnih metara, Europa bi mogla nadoknaditi do 105 mlrd. ruskog uvoza plina. Međutim, ostaje nejasno koliko je vremena potrebno za postizanje tih ciljeva, posebno smanjenja potražnje za 30 mlrd. kubnih metara.
