GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Mate Parlov, vječni prvak

Mate Parlov, vječni prvak
TUŽNA GODIŠNJICA
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 29.07.2020 / 09:05
Autor: Mile Stojić
KOMENTAR - Svijet kojemu smo mi pripadali bio je ljepši od ovoga današnjega, jer je bio osvijetljen idealizmom i plemenitošću jedne utopije.

Kao mlad pisac, uvijek bih se osjećao počašćenim kad bih dobio pozivnicu za neku književnu manifestaciju - mogućnost da sretnem kakvu književnu vrijednost predstavljala je tad za mene ne samo čin osobne afirmacije nego i potvrdu moga uvjerenja da je književnost vrlo važna društvena djelatnost.

Poslije sam shvatio da je književnost na samoj margini javnoga interesa, a književnici čeljad uglavnom blazirana, beskrajno dosadna i neizmjerno nevažna.

Ti književni susreti obično su protjecali u znaku neumjerenih pijančenja, jeftinih udvaranja i beskrajnog licitiranja taštinama, pa su imenice 'pjesnik' i 'pisac' u nekim našim krajevima postale sinonimima za razmetljivca i budalu.

Zbog toga sam, još prije rata, bio donio čvrstu odluku da se ne odazivam na pozive za književne večeri i susrete - nemam, naime, više živaca biti objektom razmetljivaca iz faha, slušati „metropolske” veličine kako se polupijani primitivno vrijeđaju u nekoj krčmi, na radost lokalnih zgubidana i provincijskih novinara, i sam pri tom u svemu tome sudjelovati. Međutim, činjenica da već jednu deceniju živim u inozemstvu, u jeziku u kojem aktivno ne participiram, učinila me je bolećivim na sve naško, pa sam danas gotovo uvrijeđen ako me ne pozovu na kakvu zavičajnu smotru „lijepe riječi” - sad se rado odazivam, mada nisam u bitnome promijenio mišljenje. Nedavno sam tako na konferenciji hrvatskoga PEN-kluba u Puli pao u ruke lokalnog genijalca, koji me je u polupraznom hotelskom restoranu cijelu vječnost masirao pričom o vlastitom značaju i bajoslovnim tiražama svojih knjiga.

Kad sam mu rekao da ja nisam od njega pročitao ama baš ništa, počeo me kočijaški vrijeđati.

„Ali, čovječe, ja sam najveći, a ti si kurac i izbjeglica, sve što si napisao čisto je sranje, ja sam lijep, pogledaj se kako izgledaš, to što pišeš nikoga ne zanima. Mene čitaju tisuće!”, bjesnio je unoseći mi se u lice i ja sam razmišljao kako da mu razbijem njušku, no, budući je bio znatno mlađi i viši od mene, zaključio sam da bih, zacijelo, ja u cijeloj stvari izvukao deblji kraj, pa sam se digao i lagano krenuo prema recepciji. I upravo kad sam podigao ključ od sobe, prišao mi je šef restorana, rekavši mi diskretno: „Gospodin Mate Parlov dolazi za deset minuta i želio bi se vidjeti sa vama.” U prvi mah sam pomislio da je opet u pitanju kakva neslana šala, jer ja niti sam sportski novinar, niti čovjek od javnoga značenja pa sam mrzovoljno odbrusio: „Je li i to uračunato u cijenu pansiona vašeg hotela, to da zajebavate svoje goste?”, na što mi je on mirno dogovorio: „Ja samo prenosim poruku. Jeste li vi Stojić iz Ferala?”

Otišao sam bez riječi u sobu i za desetak minuta ponovno se vratio u restoran. Tamo je, s bocom vina, za stolom sjedio Mate Parlov. Digao se prišao mi kao starome znancu, stisnuvši mi snažno ruku. Posljednji put njegovo lice gledao sam u televizijskom prijenosu s Olimpijade u Münchenu, oznojeno, u trijumfu pobjede. To lice je, i nakon dvadeset godina, ostalo isto, s onim dobroćudnim dječjim osmijehom, lice diva sa smiješkom djeteta i ona tršava gusta kosa, prošarana sada prvim pramenovima sjedina. Mate Parlov mi je pričao kako je redovni čitatelj Ferala, tog lista što je za sve nas postao mantrom, znakom prepoznavanja u vremenima balkanskoga kaosa i pada. Kakvo sam ja dijete sreće, pomišljao sam: nakon literarnog razmetljivca i siledžije, naišao sam na istinskog junaka, čovjeka koji je harao domaćim i svjetskim ringom od 1967. do 1980. godine.

Dva je puta u karijeri Mate Parlov dobio Zlatnu rukavicu, bio je 1968. na Olimpijadi u Meksiku, četiri godine kasnije osvojio je zlato na Olimpijadi u Münchenu. Već sa 23 bio je amaterski prvak Europe, a godinu dana poslije i šampion svijeta. Pet je puta bio prvak Balkana i osam puta prvak bivše države. Prvak Europe postao je 1976., a prvak svijeta 1978. godine. Od boksa se oprostio 1980. No, to su samo statistički podaci koji spominju najveće rezultate u karijeri Mate Parlova, ali oni ni izdaleka ne mogu dočarati slavu kojom je bio ovjenčan tih svojih 13 zlatnih godina, niti simboliku i značenje koji su Matin lik i djelo imali u formiranju nekoliko generacija Jugoslavena, među kojima i moja bijaše. Gledali smo ga kako navaljuje ljevicom, kako nokautira protivnika čistim damarom, vjerovali smo da je on neka naša naročita mogućnost i sveukupni izraz, nešto kao poet u rukavicama, ako je taj oksimoron uopće primjeren boksu.

Mečevi koje je on dobivao u dalekim zemljama i koje smo pratili u televizijskim prijenosima u rane jutarnje sate, ulijevali su nam samopouzdanje i nekakav čisti ponos, koje će koje desetljeće kasnije šakali rastrgati i pretvoriti u prnje i paramparčad. Mate Parlov danas nerado priča o boksu, još mrzovoljnije o politici.

„Nisam”, veli, „nacionalist, ja sam prvak svijeta. Kako prvak svijeta može biti nacionalist?”, postavlja mudri silogizam, kao da njime pokušava reći da je svijet kojemu smo mi pripadali bio ljepši od ovoga današnjega, jer je bio osvijetljen idealizmom i plemenitošću jedne utopije. Ili:

„Čovjeka ne definira novac, niti slava, već ono malo plemenite vještine.”

Nerado, rekosmo, priča o boksu - radije kazuje stihove svoga čuvenog zemljaka Ujevića, koji, također, bijaše gorostas i idealist poput njega. Mate Parlov bio je čista energija naše mladosti, koju su iskoristili i bacili na smetlište.

Iako od novinarstva živim preko četvrt stoljeća, malo sam pisao o sportu. Ne zbog toga što me sport nije privlačio, niti zbog toga što se nisam osjećao pozvanim, pa možda i inspiriranim da dajem sudove o ljudima koji su mi se uvijek činili puno boljima i čistijima od mene samoga, nego zbog toga što o sportu općenito sudove može izricati svaka šuša. Ja sam čisti sport suviše cijenio da bih ga sveo na razinu mudrijašenja i plitkoga brbljanja i suzdržavao sam se od općih mjesta.

Ovaj put sam napravio iznimku, jer za to imam jedan vrlo konkretan i jak osobni razlog, koji ću vam sada otkriti: u časovima svojih klonuća i nevolja, kad bih upadao u zamku, uvijek sam razmišljao o Mati Parlovu, kao nekom nepoznatom i dalekom svome rođaku kojega ću pozvati kad mi je najteže i koji će me čuti, razumjeti i hitro doći, i sve moje dušmane srušiti na zemlju tek jednim zamahom svoje blistave i nepobjedive šake. Nisam ga do sada nikada zvao, ali sam nekako sto posto uvjeren da bi, da sam ga zvao, on sigurno bio došao.

Tekst objavljen 30.07.2008. u e-novinama

Tagovi: Mate Parlov, Mile Stojić, Tin Ujević, boks, Jugoslavija, nacionalizam
PROČITAJ I OVO
Ovakvog burzovnog optimizma nije bilo još od 1987.
OPTIMIZAM
Ovakvog burzovnog optimizma nije bilo još od 1987.
ANALIZA - Investitori u razvijenim gospodarstvima bili su donedavno opterećni koronakrizom, ali sada vide svjetlo na kraju tunela sa sve pouzdanijim cjepivima. Uvjereni su u snažan gospodarski oporavak 2021.
Deset korisnih aplikacija za život i poslovanje u velikom gradu
KORISNA ZNANJA
Deset korisnih aplikacija za život i poslovanje u velikom gradu
KOLUMNE - Mobilni telefoni na izvestan način danas predstavljaju našu ekstenziju, budući da ih gotovo ne ispuštamo iz ruku.
Posrnuli Bog nogometa
MARADONA
Posrnuli Bog nogometa
KOMENTAR - Usprkos svim svojim nedostacima, usprkos svim skandalima – Argentinci obožavaju „svog“ Diega Maradonu. Ali, ne samo zbog njegovog nogometnog genija, već i zbog toga što im je uvijek davao osjećaj da je jedan od njih, s istim brigama i nevoljama, i s istim slabostima i osjećanjima.
Kulturna baština u doba koronakrize: Ubrzani pomak prema digitalnom
OSJETLJIVO
Kulturna baština u doba koronakrize: Ubrzani pomak prema digitalnom
ANALIZA - U nametnutoj fizičkoj distanci i nemogućnosti uobičajenog odvijanja kulturnih aktivnosti u kulturnim prostorima, kriza COVID-19 i dalje oslabljuje već ionako krhak i osjetljiv sektor.
Veran Matić, uvijek ispravan
GESTE I LJUDI
Veran Matić, uvijek ispravan
KOMENTAR - Veran Matić, danas već pedesetosmogodišnjak, od 1989. najprije je osnivač pa direktor Radija B-92, kojim je gospodario i upravljao svih ratnih godina. Bila je to uloga njegova života, naročito važna za one pred kojima je neki dan kleknuo i pomolio se.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE