Kronično zaostajanje Hrvatske

Nažalost, mi nismo nerazvijeni već zaostali. Hrvatska se uvijek mora uspoređivati s boljima od sebe, naročito s onim zemljama s kojima je bila u egalu od početka devedesetih. Hm, nije ni teško uspoređivati se s boljima kad su svi bolji.

Zemlja smo koja neumorno proizvodi ekonomiste i odvjetnike. Nit ekonomije nit pravde. Upravo ta nepravednost urešena mitom i korupcijom svrstava nas u zaostale. Dok su nam plaće u nerazmjeru s gospodarskom učinkovitošću, porezi su nam među ''boljima'' u Europi. Rastrošni kakvi jesmo, željni brzog bogaćenja, priliku za zaradom nismo vidjeli u razvoju stimulativne gospodarske okoline već smo razvijali podstolnu ekonomiju koja nas je u ovih više od trideset godina koštala milijarde i milijarde kuna.

I kad potegnete pitanje kako to da Hrvatska, primjerice, 1995. ima 22,5 milijardi dolara BDP-a, a Slovačka 25,8, dok 2019. HR ima 60,75, a Slovačka 105,08 odgovor će se uvijek tražiti u prošlosti, ustašama, partizanima, komunjarama i četnicima. Naravno, povijesna saga o lošem hrvatskom usudu nastavlja se tjeranjem državnog luksuza dok im prilike za strane investicije bježe poput zeca pred ražnjem.

Švicarska s Jadrana tako je postala Zemljom nazadnih ideja gdje se sva kreativnost svodi na to kako će pojedini oportunistički vođe zgrabiti dio humanitarne pomoći ili skrenuti dotok novca prema fiktivnim računima uz blagoslov remetinečkih svetaca koji marširaju po leševima odbačenih investicijskih ponuda koje su prokockali nadajući se masnoj stimulaciji da bi se uopće provela ideja o nekoj budućoj zaradi. A zarade nema.

Nema jer mi, Hrvati, ne možemo bez korupcije ni onda kad se igra hakl u gajbu piva. Netko će reći da je neumjesno spominjati Češku i Slovačku jer da su one povezane s Njemačkom odnosno Austrijom te da imaju dugu industrijsku tradiciju. Mi smo, kao, orijentirani više na turizam. Jest, nit se u Sibiru ne sade banane nit u nas ima teške industrije kao u Njemačkoj. Što'š, zaostali smo. Prilika za pokretanje hrvatske ekonomije bilo je beskonačno mnogo. Nudili su se i automobilska industrija, informatička, da ne govorimo o desetljećima odbacivanim mogućnostima za revitalizaciju Rijeke, Ploča, ili za pokretanje Zadra. Investicije u željeznički i riječni promet. Povoljnu geoprometnu poziciju nismo niti malo iskoristili.

Za sve je to bio ''kriv'' rat, Srbija i zamamna moć zamračenih novčanica. Danas, kad svjedočimo jadu napaćenih ljudi na Banovini i jadu ljudi diljem domovine, svjedočimo i jadu one suprotne strane spremne učiniti sve da bi se okoristila humanitarnom pomoći u hrani i novcu. I tu je odgovor na sve. Zašto su Slovaci ''Tigar s Tatri'', a mi ''Girice s Jadrana''. Teška svjetska gospodarska situacija izazvana pandemijom, a u nas podcrtana potresom, otvorila nam je, zapravo, mogućnost da u ekonomskom restartu konačno otvorimo vrata stranom kapitalu, inicijativama, ali i poreznom rasterećenju koje će možda i smanjiti prihodovnu stranu države no otvoriti brojna radna mjesta zaustavljajući negativan trend emigracije.

''Flat tax'' u nekim hrvatskim županijama, recimo Lika, Banija, Vukovar s obvezom da investitor zapošljava lokalno stanovništvo i ostaje prisutno na tom području u predviđenom stimulativnom vremenu, mogla bi biti jedna od prvih ideja oporavka gospodarstva. A gdje je još i Rijeka, zdravstveni turizam, skrb o starijim i nemoćnima iz cijele Europe na toplom Jadranu, eko turizam i eko poljoprivreda.

Mogućnosti ima ukoliko se oslobodimo domaćih lešinara kojima ništa nije sveto, ni Hrvatska ni obični mali čovjek.