GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Krešimir Butković: Kako sam pobijedio koronu

Krešimir Butković: Kako sam pobijedio koronu
NEMA PREDAJE
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 05.12.2020 / 19:32
Autor: Krešimir Butković
KOLUMNA - Dugo sam dvojio hoću li se uopće vratiti pisanju kolumni. Zatim, trebam li napisati i ovu. Kad te pogodi obiteljska tragedija u kojoj u mjesec dana ostaneš bez dvoje članova najuže obitelji dođe ti da se povučeš i dobro razmisliš o svakom idućem slovu koje ćeš ostaviti iza sebe.

Kao beskompromisni novinar, ali i književnik jednostavno sam dužan svjedočiti, koliko god da unutrašnja patnja lomi sve mostove racionalnog što povezuje misao i ispisanu riječ. Nisam praznovjeran pa ni taj 13. petak mjeseca studenog ne označavam krivcem. Tad sam dobio temperaturu od 39,7°C koja me je vukla do neizdrživosti. Tata je kašljao od nedjelje, ja sam krenuo s petkom. Taj dan smo obojica osjetili gubitak njuha i okusa. Njušili smo varikinu, ocat, dezinfekcijska sredstva. Ništa.

U nedjelju u noći hitna me je odvezla u Vinogradsku. Snažna upala mjehura kao da je čekala godišnjicu od one lanjske zbog koje sam više od pola godine morao ležati u krevetu. Usput mi rade test na koronu, u dva ujutro. Oko devet ujutro saznajem da je ''ispod'' jakog uroinfekta potvrđena i korona s upalom pluća i sjenama na oba plućna krila.

Žeđam i gorim. Opasan sam za sve. Stavljaju me u izolacijsku sobu te čekam premještaj u KB Dubravu. Medicinski djelatnici u svojim teškim ''oklopima'', iako bi tek ponekad trebali navratiti vidjeti pacijente, svako malo dolaze i pitaju trebam li što. Umire mi se od vrućine. Hrane me, daju mi vode, lijekove, kateterizacija. Brižni su iako im nad glavom svjetluca alarm o opasnosti.

Čekam premještaj u Dubravu jer sam opet na knap stigao u bolnicu. Prijateljica Sandra, doktorica, zabrinuta no bodri me. Zove i teta Goga iz iste bolnice. Svatko traži svoje izvore ne bi li čuo kakve su mi prognoze. Ipak sam kvadriplegičar. Čujem se sa Sandrom i velim da ne bih ja u Dubravu jer da je tamo kaos. Naravno, odmah sam dobio dalmatinsku beštimiju od nje i poklopih se po ušima.

Stiže prijevoz za Dubravu. Želudac mi se stišče, više od svih priča koje su mi stizale o bolnici nego od vlastite zabrinutosti za zdravlje i preživljavanje. U kolima, pred dolazak na glavni ulaz, s radija trešti ''Smoke on the water''. Rekoh si, spektakularni dolazak. Čekam prijem u toj zelenoj i hermetički zatvorenoj podmornici. Oko mene sestre, doktori, spremačice s ispisanim imenima i srcima na zaštitnim kombinezonima. Razmišljam jesam li na nekoj nindža akademiji ili orbitriramo na svemirskoj postaji iznad distopijske Zemlje. Nadrealna stvarnost u kojoj se miješaju strah ljudi i ponosna humanost koja prkosi svemu u želji da spasi što više života.

Smještaju me na neurologiju 2, soba 4. Je li to moja posljednja postaja? U sobi Josip. Pokretan je no drhte mu noge i ruke. Govori mi da je prije korone bilo sve u redu s njim, a da sad ima neurološke ispade. Na viziti tražim ili da mi daju antidekubitalni ili ću ga sam donijeti. U roku od nekoliko sati madrac je ispod mene i ne riskiram dobivanje dekubitusa. Sve sam slabiji, iscrpljeniji.

Ni mobitel ne mogu više držati u rukama i odgovarati na brojne poruke. Stiže mi jedna: ''Na izvoru si. Novinar si. Snimi bolnicu. Ne daj se, to je samo blaga viroza.'' Gušim se u kašlju, jedva dišem, unutrašnjost mi kuha, a u glavi slika obiteljskog grobnog mjesta koji se u zadnjih pet mjeseci već tri puta otvarao da bi ispratili svoje najbliže. U Vinogradskoj su mi, gledajući snimke pluća, rekli da imam divna velika pluća.

Uz Covid-19 upalu pluća, sjene na oba krila koje su prijetile da se prošire, zahvaljujem Bogu, Rabu i Rabljanima jer sam ih plivanjem razvio što će se kasnije pokazati presudnim. U sobu dovoze starog gospodina. Stavljaju mu kisik. Saturacija 95%. Slavimo kao da je osvojio Ligu prvaka. Važno je da se ne spusti ispod 90. Razgovaram s gospodinom Ladislavom. Zapravo smo kolege po pisanju kolumni o ekonomiji. Čovjek ima 85 godina, uveo je digitalizaciju u Narodnu banku, intelektualac.

Veseli se doručku i putru. Nakon dva dana gotovo da ništa više ne jede. Govorim i doktorima da je čovjek praktički gladan. Iz sata u sat kopni mu snaga. Sestre ga nutkaju hranom, prima infuzije no snagu troši još jedino da se čuje s najbližima. Ne pomaže mu više ni High Flow aparat. Hitno ga premještaju u respiratorni centar.

Tri dana gotovo da ne znam za sebe. Kisik mi se drži na 95%. Razmišljam o onoj poruci. Kao novinar dužnost mi je ne zauzimati stranu. Tražiti istinu dajući objema stranama da ih se čuje. Volio bih napisati da je bolnica prazna, da se sestre šeću po odjelima, a da smo mi tu kao žiri koji ocjenjuje kvalitetu bolničke hrane. Nažalost, daleko od toga. Sestre, doktori, spremačice imaju četiri sata dežurstva na odjelu. Pod svom tom opremom su dehidrirani, iscrpljeni, gladni. Trče iz sobe u sobu. Negdje se čuju vriskovi, negdje zapomaganja, trka sestara i doktora da spoje nekog na aparate.

Svaki put kad dobijem vode, kad mi promjene položaj tijela, kad me nahrane, operu, daju mi lijekove ili toliko bezbolno izvade krv iako ispod triju pari rukavica gotovo da ni ne palpiraju ništa – ZAHVALIM! Da, iako se nasmiješe i kažu da im je to posao, hvala je najmanje kako im se možemo odužiti. Odmah dovode novog cimera. Bolnica je prepuna. Čekaš da netko ozdravi ili umre da bi dobio svoj krevet. Vjerojatno vam zvuči dramatično, pretjerano no tako je tamo. Ujutro, 19. studenoga daju mi nekakvu tabletu. Čujem da spominju moje ime.

Nakon sat vremena zove me mama. Tata je umro. Korona. Nije htio u bolnicu. Mislio je da je to tek viroza. Urušavam se iznutra. Ne vjerujem. Stup obitelji oko kojeg smo svi pleli svoju budućnost nestao je u trenu blago uputivši posljednji pogled prema mojoj majci koja je i njega njegovala i ispratila. Ni mjesec dana što je ispratila majku, sad ispraća supruga. Znam što me uz svu bol čeka.

Kao da je znao kad nam je nekoliko dana prije rekao da nađemo nekog tko će pomagati oko mene. Skoro da sam se predao. Mislim na majku i sve moje zbog kojih se vrijedi boriti. Usprkos patnji, boli i neizvjesnosti skupljam hrabrost, volju, odlučnost. Nema predaje! Stotine poruka podrške i sućuti sa svih strana. Obitelj, rodbina, prijatelji, poznanici, nepoznati traže načina da pomognu te da nađu načina kako me vratiti u ''normalan'' život nakon svega. Zdravstveni djelatnici prilaze mi, izražavaju sućut, brinu o meni da mi ništa ne nedostaje. Do desetog dana puno toga saznajem o životu medicinskih sestara i tehničara. Prvo ih pitam o onoj fotografiji s izbrazdanom rukom.

Vele, u sobama je gotovo trideset stupnjeva, oni su pa umalo vakuumirani, troje rukavica na ruci, izgaraju, tope se. U mjesec dana jedna sestra je izgubila sedam kila. Da, ruke su smežurane, tijelo prepuno prištića i ojedina. Uške bolne od maski, vizira i svih zaštita koje nose. Usput pitam za dežurstva. Ulaze dvaput dnevno po četiri sata. Država ih je htjela ''zavaljati'' za prekovremene. No, kad im završi smjena od četiri sata, ti ljudi prvo idu na vrh zgrade, sedmi kat, na ''provjetravanje'' od nekih pola sata, potom im treba pola sata da se sigurnosno presvuku iako u tim prostorijama nezaštićeno boravi i ekipa koja se presvlači u opremu za svoju smjenu.

Imaju jedan krevet na njih troje. Ne uspiju se odmoriti. Moraju paziti kad i koliko hrane te tekućina unose u sebe da ne bi imali problema u smjeni jer nema odlazaka u toalet, nema mogućnosti popiti tekućine. Četiri sata, poput vakumirane šunke trčat će po odjelu i spašavati živote. Nažalost, najveći problem je taj što uz kroničnu iscrpljenost imaju i posttraumatski stres zbog kojeg su neispavani. Boje se da će se zaraziti te prenijeti virus na svoje najbliže posebice one iz rizičnih skupina.

Zbog neljudskih uvjeta, a nadljudskih napora mnogi su dali otkaze. Kad svakodnevno, kraj dekontaminacijske zone, umjesto da ispraćate pacijente iz bolnice odvozite preminule pacijente u mrtvačnicu, neminovno pucate. Vlada bi pod hitno trebala organizirati grupnu psihološku pomoć za zdravstvene djelatnike. Ne samo u KB Dubrava već u svim bolnicama. U nekima se doktori smrzavaju jer nema grijanja, vode, kanalizacije.

Prebacuju me na kardiologiju 4. Svi ti odjeli su tek nominalni. Sve pripada koroni koja kolateralno kosi žrtve oboljele od onkoloških bolesti, kardioloških, neuroloških. Na ovom odjelu tek pristigla ekipa s Rebra. Velim im; S neba pa u rebra. Pojma nemaju gdje su no u roku od dva sata pokreću odjel i pune ga pacijentima. Sve funkcionira. Pred odlazak kući saznajem da je netko mojeg godišta stigao na nogama na odjel, a u roku par sati završio na respiratoru.

Ima i mladih ljudi koji su izgubili bitku. Neki su bili astmatičari. Virus je čudan jer udara na naše najranjivije točke; meni bubrege, nekome neurološki, nekom na kosti i zglobove, nekom izazove autoimunu bolest. Izuzetno je pametan.

Pobijedio sam koronu! Puštaju me kući. Ne znam kakva je statistika za kvadriplegičare. Svjestan sam da smo u emocionalno zakinutom izvješću Stožera tata i ja razmješteni u različite rubrike. Moja, izliječen, on na popisu umrlih. Na respiratoru su Ladislav i moj susjed Nujić. Nažalost, po povratku kući saznajem da su obojica preminuli. ''Virozica'' je u svoj mali postotak smrti uključila one koje sam neizmjerno volio, poznavao ili cijenio. Na Facebook stranici ''Inicijativa medicinskih sestara – medicinskih tehničara'' javno se zahvaljujem na svemu što su učinili za mene i sve nas. Ovo više nije tek posao ili herojstvo, ovo je sad nadhumanizam koji nas sve čuva od veće tragedije. Hvala im. Usput se zahvaljujem svima vama što ste bili uz mene i moju obitelj.

Nema predaje, jer život je neponovljiv i svet i svi mu možemo i moramo dati još puno toga dobrog i humanog. Hvala.

Tagovi: Krešimir Butković, koronavirus, Covid-19, koronavirus u Hrvatskoj, KB Dubrava, Covid-19
PROČITAJ I OVO
Medvjedi su kapitulirali, umjetna inteligencija u fokusu optimista
NOVI REKORDI
Medvjedi su kapitulirali, umjetna inteligencija u fokusu optimista
KOLUMNA - Wall Street je ovaj tjedan oprezniji, za nove je rekorde ponestalo snage. Na robnom tržištu ističe se izniman rast kakaovca.
Tehnološki divovi više nisu sami, indekse podižu i ova tri sektora
OPTIMIZAM
Tehnološki divovi više nisu sami, indekse podižu i ova tri sektora
KOLUMNA -  Wall Street je s velikim entuzijazmom pozdravio sastanak Feda i obvezu smanjenja kamatnih stopa tri puta ove godine. Indeks S&P 500 porastao je 2,3 posto, što predstavlja najveći tjedni rast ove godine.
Koje investicije će ove godine biti u fokusu?
FINANCIJSKA TRŽIŠTA
Koje investicije će ove godine biti u fokusu?
ANALIZA - Nije tajna da se očekuje da će ključne globalne središnje banke ove godine početi snižavati ključne kamatne stope. Švicarska narodna banka (SNB) je to već učinila ovaj tjedan, a britanska (BoE) i američka (Fed) su na putu da to učine, prema njihovim ovotjednim najavama.
Dionice Tesle tonu, a pada i tržišni udjel
NA UDARU
Dionice Tesle tonu, a pada i tržišni udjel
KOLUMNA - Neiskusni investitori vjerojatno ne razumiju što znači kada je investicija rizična i nestabilna. Oni vide samo potencijal za beskrajni rast. Pjevaju hit iz 80-ih The Only Way Is Up i sanjaju da će ulozi uskoro biti 10 puta veći.
Psihološka nesigurnost može biti velika prepreka u poslu; evo nekoliko dobrih savjeta
KAKO PREVLADATI PROBLEME?
Psihološka nesigurnost može biti velika prepreka u poslu; evo nekoliko dobrih savjeta
ANALIZA - Mnogi od vas koji tek stupaju u svijet rada, oni koji imaju još uvijek nedovoljno iskustvo ili pak oni koji ulaze u poduzetničke vode, zasigurno su se suočili s fenomenom kojeg nikako ne bismo mogli nazvati rijetkim, posebno u posljednjih nekoliko godina.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE