Konflikt na Gorskom Karabahu je pitanje međunarodnog prava, teritorijalne cjelovitosti i slobode

Bilo kakve vjerske simpatije i podjele na kršćane Armence i muslimane Azerbajdžance su u startu promašene i štetne. Jer kada bismo ulazili u traženje poveznica u teološkom jedinstvu, našli bi smo se na tankom ledu: Armenska Apostolska Crkva je monofizitiska, odnosno miafizitska, te je još prije četrnaest stoljeća prekinula sve odnose sa Svetom Stolicom. Priče o kršćanskom bratstvu su dobra propaganda sve dok ne se ne dotaknemo konkretne teologije i odluka Kalcedonskog sabora 451.

Ne, vjerska obilježja su potpuno pogrešan pristup. Konflikt na Gorskom Karabahu je pitanje međunarodnog prava, teritorijalne cjelovitosti i slobode.

Riječ je o armenskoj okupaciji azerbajdžanskog teritorija od 1991. godine. Riječ je o grubom kršenju teritorijalne cjelovitosti Azerbajdžana; okupaciji ne samo Gorskog Karabaha već i sedam pograničnih regija koje je Armenija uzela u svrhu stvaranja „pojasa sigurnosti“.

Bilo kakve invokacije tragičnog genocida Armenaca od ruku mladoturaka 1915. i 1916. nisu ni primjerene, ni ukusne. Velika nacionalna tragedija Armenaca nema nikakve veze s konfliktom na Gorskom Karabahu, no očito se na degutantan način, bez ikakvog poštovanja prema žrtvama iznova koristi u političke svrhe kako bi se prokazali svi koji kritiziraju službeni Erevan za njegovu okupatorsku politiku.

Niti je razumno invocirati genocid Armenaca zbog involviranosti i zainteresiranosti Turske u ovom konfliktu. Jer to su dva različita pitanja. Pokolj Armenaca kao genocid službeno priznaju Europski parlament, Sveta Stolica, SAD, Rusija, i veći dio europskih te latinoameričkih zemalja. Turska podrška Azerbajdžanu ne može ni na koji način to promijeniti ili ojačati turske argumente.

Turska i Azerbajdžan su zemlje turkijskog jezičnog i civilizacijskog identiteta. Oslanjaju se jedna na drugu i imaju dobre političke, kulturne i gospodarske odnose. Možemo i trebamo ispitati vanjskopolitičke motive turskog predsjednika Erdogana u kontekstu suparništva sa Rusijom—pritisaka oko Sirije i Idliba, konflikta sa arapskim svijetom, Europom, SAD-om te kurdskog pitanja. To je legitimna analiza. No ne trebamo sumnjati u tursko-azerbajdžansko prijateljstvo.

Ne radi se o floskulama i subjektivno motiviranim frazama. Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. rezolucijama 822., 853., 874. i 884. je priznalo okupaciju i naredilo Armeniji da povuče snage i prekine okupaciju azerbajdžanskih teritorija.

Na skupu NATO-a u Bruxellesu 2018. godine, savez je još jednom potvrdio podršku teritorijalnoj cjelovitosti i suvereniteta Azerbajdžana, na osnovu načela međunarodnog prava, Ustava UN i Helsinškog akta.

Prošle godine, Donald Tusk je također ponovio: EU podržava teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Azerbajdžana.

Na kraju, Hrvatska i Azerbajdžan su 2013. potpisali Zagrebačku deklaraciju o strateškom partnerstvu i prijateljskim odnosima između Republike Azerbajdžana i Republike Hrvatske.

U tom dokumentu se otvoreno govori da države uzajamno podržavaju teritorijalnu cjelovitost. Što je onda upitno?

Ništa, osim glasne američke armenske dijaspore koja, razumljivo, lobira kako zna i umije. No, trebaju li nam veliki američki eksperti armenskog podrijetla poput Cher, Kim Kardashian ili System of a Down objašnjavati što se zapravo događa?

I Rusija će, naravno, reći svoje. Iako se nastoji držati postrani i poziva na mirno rješenje konflikta, Rusija i Armenija su članice Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti a čuveni ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov je po ocu gruzijski Armenac. No, krv ne bira strane i to poštujemo.

Važnije je pitanje hrvatske pozicije.

Nisu li i hrvatska područja bila pod okupacijom? I nismo li ih, unatoč prijetnji sankcijama, pritisku i neslaganju velikih zemalja, pogotovo službenog Washingtona i lucidnog, ali jugoslavenski nastrojenog veleposlanika Warrena Zimmermana, oslobodili 1995. u Bljesku i Oluji? „Tuđe ni po što – ali svoje ni za što“ univerzalna je formula etičkog pristupa suverenitetu u međunarodnim odnosima koji bi nama, koji smo prošli kroz užas rata, trebao biti posve jasan i razumljiv.

Tijekom studija u Rusiji, upoznao sam puno prijatelja iz Armenije i Azerbajdžana. Sve su to ljudi o kojima mogu govoriti jedino u superlativima. Žao mi je što se stvari odvijaju ovako. Žao mi je što Minska grupa OESS-a – Francuska, SAD i Rusija ne umiju odvojiti borbu za povrat legitimnih teritorija od turske politike u regiji i problema unutar NATO-a. No, uz poštovanje sviju, a sa željom da se rat što prije završi, Hrvatska treba podržati Azerbajdžan.