Kako se kinesko društvo oporavlja od krize i kako država u tome pomaže?

Kinesko društvo je tako prolazilo brojne turbulencije u proteklih pet mjeseci: od početnog osuđivanja stanovnika Wuhana zbog izjedanja šišmiša i bijega pred karantenom, dugotrajne izolacije u stanovima i kućama, do nacionalnog ponosa zbog narodne discipline i uspješne borbe s pandemijom, ali i zbrajanja financijske štete te brige za vlastite poslove. Kineze se u svijetu prvo diskriminiralo, a zatim su strance diskriminirali i oni sami. A cijeli proces je moderirala Komunistička partija, preko medija.

Upravljane iz samog državnog vrha i financirane državnim novcem, velike kineske državne kompanije su se najlakše adaptirale na novonastale okolnosti. Ali, mala i srednja poduzeća, tj. oni koji rade na dijelu slobodnog kineskog tržišta, nalaze se na puno dužem putu oporavka. Upravo taj dio kineskog tržišta, koji se može opisati kao „kapitalizam na steroidima“, golemo je i izrazito kompetitivno borilište kineskih vukova, lavova i lisica, tj. mikro, malih i srednjih poduzeća (MSME) koji su danas krucijalni dio kineskog gospodarstva. Oni sa 60 posto doprinose kineskom BDP-u te zapošljavaju čak 80 posto kineskog urbanog stanovništva. U današnjoj post-pandemijskoj fazi u Kini, njihov problem nije nedostatak kapitala, već zaustavljanje cirkulacije novca – one uobičajene kineske potrošnje koja je u proteklom desetljeću dosegnula svoj vrhunac.

Prema izvješću Istraživačkog instituta za makroekonomiju Sveučilišta Fudan i osiguravajuće kuće Ping An, u prvom kvartalu ove godine su prihodi kineskih malih i srednjih poduzetnika dosegnuli manje od polovice prošlogodišnjih prihoda u istom razdoblju, tek oko 950 milijardi USD. Najviše je pogođena, u Kini super razvijena industrija obrazovnih usluga (privatne jezične škole, sportski, glazbeni te mnogobrojni razni specijalizirani privatni edukacijski centri) čiji su prihodi pali za gotovo 90 posto u odnosu na godinu prije. Hotelski sektor je imao smanjeni prihod za oko 80 posto, restorani za otprilike 70 posto. Zabavna industrija je imala pad za oko 60-ak posto, uz dodatak da su gubitke ipak uspjeli reducirati preko online usluga.

U 2020. godini, procjene rasta kineskog BDP se kreću od -1.5 do 3 posto, što će biti najniža vrijednost u proteklih 40 godina. Uz trgovinski rat sa SAD-om, ali i rastuće probleme s Australijom i Europom, Kina prognozira rast antiglobalizacijskih trendova. Globalna trgovina bi mogla postati međuregionalna trgovina, multilateralna razmjena bi mogla postati bilateralna, a ono što je nekad bilo međunarodno, uskoro bi moglo biti zatvoreno unutar državnih granica. Jedan od glavnih primjera ovoga trenda jest turizam.

Da se Kina priprema na velike promjene, potvrdio je i kineski globalizacijski pionir, ekonomist Wang Jian, čiji je znanstveni rad iz 1988. godine postao osnova državnog nacrta po kojem je Kina postala „tvornica svijeta“. On se te 1988. godine zalagao za iskorištavanje goleme baze jeftine radne snage kako bi se stvorila izvozno-orijentirane ekonomija. Tri desetljeća kasnije, Wang piše kako je vrijeme za veliki zaokret koji će tržište od 1.4 milijarde, sada većinski urbanog stanovništva, te 900 milijuna aktivnih korisnika interneta „uzdignuti u nove visine“.

A politiku tog velikog zaokreta su, poštujući moto o „krizi kao najboljoj prilici“, proteklog mjeseca predstavili kineski predsjednik Xi Jinping i premijer Li Keqiang. Obzirom na poremećene međunarodne lance ponude i potražnje, ključ budućeg razvoja će biti u jačanju kineskog domaćeg tržišta za koje kineski ekonomisti procjenjuju da ima još golemi prostor za rast. Odakle ova računica dolazi, vidi se iz podatka da od 1.4 milijarde stanovnika, srednjom i višom klasom se u Kini može smatrati tek njih 400 milijuna.

Iako je Kina u postupku eliminacije krajnjeg siromaštva, prema riječima kineskog premijera u Kini živi čak 600 milijuna stanovnika koji zarađuju tek oko 140 USD mjesečno, dok milijarda Kineza koji još uvijek pripadaju nižoj klasi u prosjeku zarađuje 330 USD mjesečno. S obzirom da je prosječna plaća u Kini u prošloj godini iznosila 1.064 USD, jasno je da su razlike između milijardu siromašnih, i onih bogatih Kineza koji haraju europskim i američkim šoping centrima - goleme.

Ali potencijal za rast je jasno vidljiv, i Kina će od Wang-ove stare „strategije“ i u budućnosti zadržati politiku urbanizacije stanovništva koja se vidi kao sredstvo povećavanja osobnog dohotka. S 20 posto urbanog stanovništva iz 1980. godine, do danas se postotak podigao na 60 posto, a Wang smatra kako je potrebno preseliti još nekoliko stotina milijuna ljudi iz kineskog sela u gradove kako bi se ojačalo domaće tržište. Tako da je sve izglednije da će gradovi poput Pekinga, Šangaja, Guangzhoua i Chongqinga u skorašnjoj budućnosti brojati i po 50 milijuna stanovnika.

Zamah za jačanje domaćeg tržišta je započeo već usred pandemije. Kineska Vlada je kao pomoć svojim mikro, malim i srednjim poduzećima (MSME) u krizi donijela mnoštvo financijskih mjera. Još u veljači su smanjeni porezi do kraja ove godine, umanjeno ili suspendirano plaćanje korištenja najma prostora u državnom vlasništvu, te smanjeni računi za komunalne usluge. Najveći broj poduzeća je dobio mogućnost odgode plaćanja poslovnih kredita čak do travnja iduće godine. Kako bi se spriječilo otpuštanje radnika, otvorene su nove linije kreditiranja MSME poduzeća, sa odgodom otplate i minimalnim kamatama, preko komercijalnih banaka koje su u tu svrhu sredstva dobila od kineske centralne banke, uz nalog središnje Vlade da sredstva iskoriste upravo za pomoć MSME poduzećima.

Mnogo od navedenoga je i u praksi potvrdila Jenny Chen, vlasnica fotografskog studija iz Chongqinga, koja naglašava kako već nekoliko mjeseci prima telefonske pozive od strane poreznih službi, a koji brinu o tome je li upoznata s najnovijim poreznim olakšicama te da ne preplaćuje u poreznim davanjima. Ali ona svakodnevno pozive prima i od kineskih banaka koji joj nude novouvedene linije kredita. U proteklih dva mjeseca, primila je pozive šest različitih banaka. Sve ih je odbila, jer u tvrtki ima minimalni broj zaposlenika, i kapital joj nije trenutni problem, već nedostatak poslova. Kaže kako se mnogi boje trošiti, s obzirom da ne znaju koliko će kriza trajati.

I upravo taj golemi zaustavljeni ekonomski kotač u Kini je teško ponovno pokrenuti. Kineska vlada procjenjuje da, ako ljudi već ne žele trošiti svoj novac, lakše će se odvažiti na potrošnju onog državnog. Iz tog razloga je diljem zemlje u protekla dva mjeseca pokrenuto na stotine potrošačkih festivala, što na razini države, što na razini gradova ili čak i samih velikih šoping centara. Kako bi ponovno potaknuli domaću potrošnju, MSME firmama se besplatno (ili uz velike popuste) dodjeljuju promidžbeni štandovi na frekventnim lokacijama u gradu kako bi promovirali i prodavali svoje proizvode, a u isto vrijeme se građanima dodjeljuju potrošački vaučeri kako bi ih trošili upravo na te proizvode i usluge. Tako je primjerice proteklog mjeseca u gradu Chongqingu iskorišteno potrošačkih vaučera u vrijednosti 50 milijuna USD. Trenutno se u Kini troše milijarde USD kroz razne turističke i potrošačke vaučere izdanih od strane državnih i provincijalnih vlasti.

Ali kineski mali i srednji poduzetnici ne čekaju samo državnu pomoć. Svatko tko u Kini drži do svoje tvrtke, do danas je pokrenuo prodaju te promociju svojih proizvoda ili usluga pomoću najnovijeg tehnološkog trenda – live streaminga. Direktori tvrtki, ili njihovi prodajni menadžeri, tako svaku večer šire bazu svojih pratitelja i kupaca preko live streaming platformi Taobao, TikTok ili Bilibili. I dok TikTok u zapadnom svijetu uglavnom predstavlja zabavnu platformu za stvaranje i dijeljenje video zapisa i skečeva, u Kini je postao ozbiljna poslovna platforma preko koje se u direktnoj prodaji pratiteljima kanala - zarađuju milijuni.

Niti oni najsiromašniji Kinezi, koji sada ne mogu pronaći posao, nisu podlegli depresiji. U svijet rada se ponovno vraćaju kao mikro poduzetnici – ulični prodavači. I dok su pokretni štandovi s voćem, povrćem, rezancima, mesom s roštilja, cvijećem, te punjačima za mobitel donedavno bili protjerivani s kineskih ulica, zbog stvaranja gužvi, blokiranja prometa, narušavanja sigurnosti i higijenskih uvjeta u gradu – danas su ulični prodavači postali prvoborci u borbi za povećavanjem udjela zaposlenosti među najsiromašnijima.

Iako njihov povratak na ulice nije dobio generalnu dozvolu kineske vlade, za ulične prodavače je dovoljno da više nisu svakodnevno protjerivani od strane policije ili mjesnih redara, kao što je bio slučaj prije pandemije. Gotovo sve gradske vlasti su diskretno naložile policajcima da „puste i one najsiromašnije da žive i nešto zarade“, a ovu praksu je osobno pohvalio i sam kineski premijer tijekom posjete gradu Yantaiju, riječima da su „ulični prodavači jednako važni za kinesku ekonomiju kao i visoko tehnološke kompanije“. Kineski grad Yantai je dopustio postavljanje 36 tisuća uličnih mobilnih štandova uz prometnice, kao mjeru borbe protiv nezaposlenosti u gradu, te je tako u trenutku stvorio 100 tisuća radnih mjesta.

Kinezi danas ne raspravljaju o neradnim nedjeljama, već se s krizom bore s pojačanim radom i traženjem inovativnijih poslovnih modela. Uzor mnogima bi mogao biti Šangaj koji je sedmodnevno radno vrijeme produžio i na noćne sate. Novouspostavljeni „Noćni festival“, koji traje cijeli mjesec lipanj, tako je omogućio svim muzejima, knjižarama, restoranima, barovima i šoping centrima u Šangaju da rade do ponoći, ili čak cijelu noć, a sve kako bi se proširila potrošačka ponuda, te potaknula domaća potrošnja.