Kako preživjeti?

Zdravlje se ne može kupiti novcem, to se vidi iz primjera mnogih milijardera koji su svoj život završili kao i sirotinja, možda doživjevši tek koju godinu više. Ali zdravstvenog sustava koji će nam olakšati bolest, izliječiti izlječive, nema bez novca. A novac stiže od rada, proizvodnje, prodaje.

U uvjetima pandemije mogućnosti gospodarstva ograničene su mjerama epidemiologa uz tek povremeno miješanje politike koja se brine za socijalni mir i financijski opstanak društva. Posebni, epidemiološki uvjeti poslovanja neke gospodarske grane bacili su na koljena, neke tvrtke su propale, neke prepolovljene, neke postoje tek na papiru čekajući bolja vremena.

Država pomaže koliko može, poduzetnici posežu za crnim rezervama, sve teže dolaze do bankarskih kredita. Turizam, ugostiteljstvo, hotelijerstvo, mali iznajmljivači i turističke agencije, promet, posebice povremeni i zračni, event industrija, glazbenici, glumci, pisci, koji su svi nekada bili izvor egzistencije velikog broja ljudi i jedan od proračunskih temelja, to više nisu. Naprotiv, na rubu su egzistencije.

Na drugoj strani neka druga industrija, neki drugi rad, neki drugi način stvaranja novih i dodanih vrijednosti nesmetano radi. Građevinarstvo, cestogradnja, stanogradnja, online trgovina, auto industrija, brodogradnja (novi brodovi silaze s navoza), proizvodnja strojeva, proizvodnja lijekova, IT industrija, proizvodnja hrane, u najkraćem proizvodnja i to cjelogodišnja. Nažalost, sezonalnost poslova zahvaljujući suncu i moru, adventima, renterijerstvo i zabava, turizam, u izvanrednim situacijama ne funkcioniraju.

Nisam apriori protiv takvog načina života, ali ova zdravstvena pošast, poruka prirode koju sustavno iskorištavamo i uništavamo šalje nam poruku da još moramo poraditi na temeljima egzistencije, preživljavanja i tako stvoriti bolje preduvjete za održivi razvoj.

Najbolji primjer pruža nam event industrija, i neke njene sastavnice, u našem slučaju industrije svadbi. Netko je izračunao kako će u travnju propasti, neće se održati oko 1.600 svadbi, oko 400 svakog vikenda. Mladoženje su, kako kazuju, u očaju, odgađaju se svadbe mjesecima, propadaju im isplaćeni predujmi. Nije isključeno da u tom čekanju i neke veze popucaju i svadbe se trajno otkažu.

Jer, godinama smo svjedoci kroz medije malograđanskih vjenčanja javnih osoba, kiča i bahatosti koja se polako prenijela i na malog čovjeka. Tko će imati veću svadbu, tko skuplju vjenčanicu, tko veću limuzinu i dužu svatovsku kolonu. Dosta toga smišljeno je organizirano jer su dobrim dijelom troškovi pokrivani poklon-kuvertama, ali i zaduživanjima mladenaca i njihovih obitelji.

Zaduživanja ima i na drugoj strani kod onih koji pune te kuverte, koji se natječu u vrijednosti poklonjenoga. Možda nam pandemija pomogne da se vratimo nekim drugim vrijednostima, ljubavi i druženju koje nećemo mjeriti novcem i živjeti po onoj: A što će drugi reći, zar smo mi gori od njih?

P.S. Zaboravio sam, ljubav i druženje idu tek nakon rada, ili u najgorem slučaju uz rad.