Indonezija se i preko sporta pozicionira kao važan igrač na globalnoj pozornici

Poput glazbe ili umjetnosti, sport je univerzalan jezik koji može znatno oblikovati međunarodne odnose. Stoga, nije moguće u potpunosti shvatiti suvremenu kulturu i društvo bez sporta koji igra veliku ulogu u međunarodnim odnosima.

Tako se u suvremenoj diplomatskoj teoriji sve češće javlja pojam: sportska diplomacija. Iz diplomatske perspektive, sportska diplomacija fokusira se na aktore i međunarodni sport. Vrlo jednostavno, to je novi pojam koji opisuje i preispituje dosadašnju praksu u kojoj se sport koristi za ostvarenje ciljeva, minimaliziranje sukoba i približavanja različitih kultura i društava. Esencijalno, ovaj pojam može se definirati kao strateška uporaba sportaša i sportskih događaja od strane državnih i nedržavnih aktera radi sudjelovanja, informiranja i stvaranja pozitivne međunarodne slike i percepcije koja pogoduje ostvarenju vlastitih ciljeva.

Recentno, u globaliziranom i povezanom svijetu 21. stoljeća, sve više do izražaja dolazi sportska grana diplomacije. Države eksperimentiraju s tom vrstom diplomacije. Primjerice, Ministarstvo vanjskih poslova Japana redovito koristi japanski nogomet i nogometaše kako bi maksimizirali svoju tradicionalnu diplomaciju. Upravo tako postupa i NR Kina, koja pod vodstvom predsjednika Xi Jinpinga promovira sport kao strateški 'soft power'.

Sport i diplomacija su toliko kompatibilni da ga države poput Kine, Brazila i Rusije koriste za promociju pozitivnog imidža u međunarodnim okvirima. Postoji u ovom kontekstu i novi igrač, zemlja koja se uz Kinu, Indiju i SAD ubraja u najmnogoljudnije nacije na svijetu. Indonezija, "Naša zemlja i voda", kako Indonežani tepaju svojoj zemlji, želi se pozicionirati na globalnoj pozornici preko sportske diplomacije. Nacija u razvoju, nacija koja će zbog svojih ljudskih potencijala i geopolitičke pozicije u budućnosti igrati znatnu ulogu u međunarodnim odnosima, traži etabliranje na međunarodnoj sceni kroz organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva i Olimpijskih igara.

Još sredinom prošle godine po prvi puta je svijetlo dana ugledala ideja da zemlje ASEAN-a (Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland i Vijetnam) organiziraju Svjetsko prvenstvo u nogometu 2034. godine. Za države ASEAN-a nije strano organiziranje sportskih događaja svjetske razine, od Formule 1 do Azijskih igara. Međutim, nakon što se Tajland povukao iz kandidature, ponovno je isplivalo jedno ime. Početkom ove godine, Indonezija, jedina zemlja Jugoistočne Azije koja je sudjelovala na Svjetskom prvenstvu (1938. pod nazivom Nizozemska istočna Indija) najavila je kako razmatra kandidaturu s Australijom za SP 2034.

Četvrta najmnogoljudnija zemlja svijeta također je sredinom ožujka ove godine iznijela ideju organizacije ljetnih Olimpijskih igara 2032. godine. Iako je vlada Indonezije razmatrala opciju da se OI 2032. održe u budućem glavnom gradu države na istočnom Kalimantanu (Borneo), zasad je trenutni glavni grad i ekonomsko središte Indonezije, Jakarta jedina opcija za organizaciju OI 2032. Osim Jakarte, koja leži na sjevernoj obali Jave, nećete naići na mnogo metropola u svijetu u kojima su kontrasti između siromaštva i bogatstva tako ujedinjeni kao ovdje: goleme autoceste i najmoderniji neboderi pokraj koliba od bambusa u kojima nema električne energije.

Predsjednik Indonezije, Joko "Jokowi" Widodo, kroz ideal "Vision 2045" smatra kako Indonezija ima potencijal postati peta najveća ekonomija svijeta do 2045. godine kad zemlja obilježava svoju stogodišnjicu postojanja. Organizacija OI 2032. i FIFA SP-a 2034. bile bi idealan pokazatelj i nagovještaj dolaska Indonezije na velika vrata razvijenog svijeta.

Naravno, organiziranje najvećih sportskih događaja na svijetu, koje prate preko 3.5 milijardi ljudi, nije zadatak koji treba olako shvatiti. Troškovi i prednosti moraju se pažljivo proanalizirati. Međutim, organiziranje takvih događaja omogućuje zemlji da prikaže i promovira svoj identitet te postignuća, uz privlačenje investicija i poticaju gospodarskog rasta.

Upravo ove zadnje informacije o spremnosti Indonezije da organizira velika sportska natjecanja i način na koji želi ostvariti svoje strateške ciljeve školski su primjer teorije i prakse sportske diplomacije. Era u kojoj se tradicionalna shvaćanja ubrzano mijenjaju, gdje studenti, akademici i stručnjaci međunarodnih odnosa shvaćaju razmjere i potencijal sportske diplomacije, kuca na velika vrata.