Manje od tjedan dana prije starta nove školske godine krenula je lavina roditeljskih zahtjeva da im se djeca oslobode odlaska u škole te da se školuju putem online nastave. Iskreno, kad pogledaš kakve se restrikcije skrivaju ispod romantičnog naziva ''Mjehurić'', odmah te prime prosvjetni mjehurići od kojih proključaš poput gejzira. Tko bi normalan pustio djecu u školu u kojoj je prismotra rigoroznija od one u Lepoglavi?
Vlada štiti našu djecu i njihove obitelji od širenja virusa.
Čini se da je od ove pandemije daleko virulentnija ludost. Igrokaz s maskama u Saboru jest vrhunac legitimne nakaradnosti onih koji istu tu masku skidaju izvan vidokruga kamera družeći se neobavezno u svojim klubovima. Da maske pomažu onda ne bi imali zaraženog ni jednog medicinskog djelatnika. Virus koji hara planetom je čudan, nepostojan, prevrtljiv, nepredvidljiv poput odluka Stožera civilne zaštite.
Odluka i odredbe po kojima će roditelji dobivati liječničke ispričnice već sad su ukazale na nemaštovitost Vlade da se nosi s nadolazećom prijetnjom s početka škole. Koliko god se trudili da ne šire paniku, Vlada to uporno čini, a Fuchs je danas otišao i korak dalje najavom da će nastavnik moći poslati kući učenika koji ne želi nositi masku.
Svojom nedosljednošću i prilagođavanjem pravila prema onima od kojih imaju interesa, ponovno su izazvali kaos kao i medo usred polomljene košnice. Nema meda bez milijun uboda, a upravo to slijedi kad uplašeni roditelji krenu prosvjedovati protiv Sing Sing školstva. Rupa u zakonu o liječničkoj ispričnici otvara mogućnost da gotovo sva djeca ostanu doma pred svojim ekranima. Kako je to izgledalo prije nekoliko mjeseci znaju najbolje djeca i roditelji koji su zbog zastoja u predaji ispita i zadaća ponekad ostajali budni i do dva ujutro.
Uz iscrpljene učenike išli su i iscrpljeni učitelji. Ovako, s odredbom o podjeli razreda na virtualne i stvarne učenike, nastavnici mogu slobodno mjesto svog boravka prijaviti na adresi škole u kojoj rade. Tjedan u kojem će krenuti škola bit će početak novonormalne ludosti u režiji znalaca koji se skrivaju iza pleksiglasa uzdignute glave i ponosnog držanja jer su otkrili mjehurić u koji žele strpati djecu za koju mjehurići ne postoje. Nikada nikome nije uspjelo preživjeti ispod staklenog zvona. Sve je to istovjetno držanju glave u pijesku.
Vladina represija možda je djelotvorna na odrasle, no što djeca znaju o zakonima i restrikcijama? Djeca uvijek nađu put i način da budu djeca mimo koncentracijskih mjehurića na koje bi učitelji trebali paziti sa svojih osmatračnica. Distopijsko školovanje iz najgorih filmskih scenarija želi nam se prikazati kao najbolja zaštita za nas same. Zapravo, strah koji je posijan među nas jest odličan način da nas se zatvori u naše brloge pod hipotekom, da nam se oduzme sloboda, ratio, bilo kakav protivan stav i da kao amorfni proizvođači luksuza za 1% odabranih, u balu pod maskama, bezuvjetno prihvaćamo nametnuta pravila igre koja ne vode nikamo do utamničenja duše i tijela.
Roditelji sigurno neće pristati na to da sustav gradi represivni strah od djece prema mladeži pa do odraslih. Odmah se sjetim svoje kolegice u kolicima Luce što je otvorenim pismom upozorila na represiju spram starijih i nemoćnih u staračkim domovima. Odlučila je živjeti. Unajmiti stan, ali ne i živjeti životom mrtvog čovjeka zazidanog u sobi mjerama Stožera koji se stavio iznad slobode i prava pojedinca.
Pravo na život tako je postalo samo mrtvo slovo na papiru koje je prekrila maska za zaštitu viših interesa. Panika, brojke, zastrašujuća predviđanja o broju oboljelih i preminulih svoju konkluziju dobili su u poplavi roditeljskih zahtjeva za liječničkim ispričnicama. Pandemija kao da je zamijenila Domovinski rat. Vlada je dobila odličan izgovor da nesmetano može činiti mnogobrojne greške na naš račun s dugogodišnjim argumentom: ''Što se može, bila je pandemija!''