Devastirani maksimirski stadion: Spomenik obmane, korupcije i nesposobnosti

U trenutku dok su mnogi stanari iz centra Zagreba, Markuševca i okolice Zagreba teško stradali od potresa i domovi su im opasni za življenje, gotovo je neumjesno uopće zboriti o neuporabljivom stadionu. Suosjećajući sa stradalim građanima čija ih je neizvjesnost povratka, ali i budućnosti njihovih nekretnina bacila u tešku egzistencijalnu krizu, nemoć i ogorčenje, stadiona se dotičemo kao krune gradske nebrige.

Dok je Fond za nepogode Grada Zagreba u manjku za 630 milijuna kuna mnogi se pitaju kamo, kako i kada. Neuporabljiv Maksimir preslika je neuporabljivosti gradske politike koja novcem raspolaže kako joj se prohtije. No, Zagrepčani će imati prilike dati konačni sud o onima koji im svakog mjeseca uzimaju 18% prireza. Iz tog novca trebalo je održavati i stadion u gradskom vlasništvu. Stadion kojem se cijeli svijet izruguje zbog svoje narušene ljepote.

Maksimirska ljepotica devastirana Tuđmanovom vizijom velikog kluba sada je podvučena žutom i opasna za održavanje sportskih događanja. Potres koji je narušio statiku otkrio je davnu boljku stadiona – neuporabljivost! Mnogi su s jezom odlazili na tribine gledajući kako viri zahrđala armatura, otpadaju žbuka i ploče, kako se bojom prikriva oronulo lice stadiona.

Nedavno je na tom stadionu bilo gotovo 30.000 navijača.

Euforija, skakanje i podrhtavanje tribina. I tada smo strepili da će se morati dogoditi nešto stravično da bi se stadion pomakao iz nule tj. pristupilo gradnji novog. Ali, otkud novac? Dogodio se stravičan potres i usud jadnih ljudi čiju imovinu kradu iz domova dok su oni razmješteni tko zna gdje. Ni taj jad nije promijenio navike klasičnih obećanovića koji umjesto srca Zagreba vide prostor za novu zaradu. Tražiti u ovom trenutku obnovu ili gradnju stadiona bilo bi bešćutno i iluzorno. Činjenica da nas je potres razrušio, a virus ekonomski dokrajčio, stavit će nogomet u realne okvire amaterizma.

Kakvi su nam stadioni, nasuprot uspjeha reprezentacije, još nam i dobro ide.

Statička ugroza ne samo Dinamova doma već i svih drugih stadiona za koje se obećavala gradnja dovode u pitanje sigurnosnu održivost samog natjecanja. Tko je, uopće, HNS-u bitan? Za koga se prvenstveno igra nogomet i koja je svrha HNL-a? Žuta traka na istočnoj tribini – crveni je karton nogometu.

Ionako slabašna posjeta domaćim Dinamovim utakmicama u HNL-u, vapaj drugoligaša da im se pomogne preživjeti, epidemiološke mjere i neizvjesnost sportskih događanja u samom svijetu ne daju nadu za uspješno rješenje o spašavanju stadiona. Euforija sa Svjetskog prvenstva je stala. Razišao se dim slavlja i ugledali smo istinu: Ništa se promijenilo nije, samo je još gore.

Sjetivši se svih obećanja političara i HNS-a o izgradnji novog stadiona shvatili smo da je nogomet prepušten samom sebi i entuzijastima. Stadion kao da nikome ne treba jer dovoljan je teren na kojem će se obaviti ''izložba'' talentiranih igrača za buduće uspješne transfere.

Svijetli primjer je NK Osijek koji gradi novi stadion s luksuznom ponudom. Osijek je to i zaslužio jer je godinama proizvodio vrhunske igrače, a nikad mu se to nije vraćalo. Novim stadionom i mađarskom financijskom ''injekcijom'', NK Osijek dobiva veliku šansu odigrati značajnu ulogu u hrvatskom nogometu ako će ideju pratiti i financijska inicijativa. Nasuprot njima, naši stadioni sve više postaju ismijavano ruglo nesigurno za navijače. Stoga i ne čudi da su se ovisnici o klađenju okrenuli okladama na virtualna natjecanja u nogometu, tenisu, moto i auto utrkama. Tko zna kad će nogomet ponovno dobiti ''zelenu traku''.

Žuta traka privremene neuporabljivosti nije samo ocjena stanja maksimirskog stadiona. Ona je poziv na drastične promjene pristupa ne samo sportu već i odnosu prema problematici Grada, ali i građana prema lokalnim izborima koji nisu tako nebitni jer se radi o upravljanju milijardama kuna.

Svi smo se opekli na mnogim poljima. Danas na sportu, a zakidaju nas gdje stignu. Ako nogomet uopće i krene, na svoje će doći tek navijači kojima će povez preko lica biti obvezan.

U trenutku kad treba obnoviti zgrade, bolnice, škole, vrtiće, stadion će morati čekati. Onako devastiran, ostat će spomenik tridesetogodišnje obmane Zagrepčana.