Iako je još prije pola godine kolega Marin Vlahović naveo i obradio konkretne nepravilnosti u ''poslovanju'' Ministarstva zdravstva, veći dio javnosti nastavio je davati ''obnevidjele'' kredite slatkorječivom ministru. Ljubav jest slijepa no nakraju progleda.
Otkrićem davanja poslova u zdravstvu bez natječaja, o čemu sam napominjao u nekim davnim kolumnama, otvorena je Pandorina kutija Covid ekonomije u kojoj su se dobro snašli podobni poduzetnici. Čak 4,5 milijuna kuna za platformu rađenu na templateu za 49 dolara, nije ništa nego podcjenjivanje inteligencije naroda i prizemna prijevara kakva već godinama nekažnjeno prolazi u Hrvatskoj.
Platforma koju bi prosječni geek iz MIOC-a složio za sto eura, hrvatskoj javnosti prodana je kao posljednje kvantno čudo tehnologije. Naravno, Beroš se izvlači da je sve po PS-u, a da sustav ne funkcionira jer nekoliko doktora opće prakse nije dobro odradilo registraciju. Pa da, zbog desetak doktora srušio se sustav koji je trebao artikulirati s barem milijun i pol korisnika.
I natječaj je transparentan jer ga nije ni bilo. Sve funkcionira jer je po zakonu, Ipak, Beroš, ''lukava lisica'', osjetivši omču javnosti oko vrata, upozorava da je Ministarstvo zdravstva surađivalo s tvrtkom Cuspis i prije njegovog dolaska. Recimo, devet milijuna kuna i tri godine ranije. Dakle, hrvatska Vlada je, očito, jer to nije novac za žvake i bidermajer na ministrovom stolu, blagoslovila milijunsko povjerenje u cvjećarske informatičare.
Otkriće preplaćene platforme čiji trag vuče do 2018. a onda nestaje u poslovnim ponornicama iziskuje novinarski speleološki poduhvat. Naime, svima nam je na vrh glave ''zlatnotoaletne'' ekonomije. Čudom smo se čudili kad bi na natječajima za automobile bile narudžbe s performansama koje bi odgovarale tek jednom proizvođaču automobila.
Shodno tim slučajnostima, a u skladu s izjavom da je sve po propisu, možda bi mogli, počevši sad od razapetog Ministarstva zdravstva, zahtijevati popis svih natječaja u posljednjih dvadesetak godina pa da stavku po stavku vidimo kako je Ministarstvo dodjeljivalo poslove, kako i od koga, koliko učestalo, po kojoj cijeni, kvaliteti, starosti nabavljalo aparate, potom koliki je birokratski gabarit u Zdravstvu, tko je angažiran za servisiranje i koliko je bilo zaposlenih na dan dodjele natječaja, tko i kako dogovara cijenu nabavke hrane, lijekova, materijala…?
Dakle, tamo gdje je sve po zakonu, ovo ne bi trebao biti nikakav problem. I tako za sva ministarstva, državne, gradske, lokalne tvrtke. Nažalost, umjesto da ovakve stvari provjeravaju nepristrane nadležne institucije, istina postaje dohvatna tek kad ju istraže mohikanski novinari istraživači pod cijenu prijetnji.
Svedemo li sve na ovih 49 dolara u 4,5 milijuna kuna, dobit ćemo pravo stanje nacije i indeks poštenja.
