A, zapravo, prolaze ljeta da su nam ljudi na Banovini strpani u konzerve u kojima se ljeti kuhaju, a zimi smrzavaju. U svemu tome, kako kaže gradonačelnica Gline, Branka Bakšić Mitić, država nakon potresa nije obnovila niti jednu kuću. Velika uspješna nula koju smo predvidjeli onog trena kad je ministar branitelja Tomo Medved postavljen za čelnika stožera civilne zaštite za saniranje posljedica od potresa. Nažalost, za posljedicu smo dobili to da su kuće u ''žutom'' prešle u ''crveno'', a da ljudi u ''zelenim kućama'' žive u kontejnerima, a da neki ''bogataši'' imaju i po nekoliko kontejnera. Dok se vodi rat oko kontejnera, političari krstare Banovinom skupljajući političke bodove darujući patetična obećanja.
Tomo Medved očito ne bi mogao sanirati ni raspremanje stola nakon nedjeljnog ručka. Nula obnovljenih kuća je ništica koja će stanovnike Gline i njezina područja opet pretvoriti u pingvine željne topla vlastita ognjišta. Osim što je poskupjela obnova ili gradnja kuća, država je ispriječila/zapriječila obnovu postavljajući zahtjevnu papirologiju ali i izdašne financijske uvjete za dobivanje papira i potvrdu stručnjaka koju si ljudi pogođeni potresom ne bi mogli priuštiti da i nisu pretrpjeli štetu koja ih je nagnala na zbjeg u limenke.
Ono što i jest obnovljeno, obnovljeno je privatnim donacijama ljudi, poduzetnika i nepoznatih tvrtki-donatora. Sjećam se kad smo svi uplaćivali po 100-200 kuna na državni račun za obnovu domoljubno vjerujući da će novac ubrzanim postupkom biti alociran za obnovu kuća najpotrebitijih. Upozoravani smo na kokošare koji će htjeti umočiti prste u pekmez. Zar nisu Česi nakon tjedan dana obnovili kuće porušene uraganom? Kod nas uvijek mora proći nekoliko ratova da bi patnja mogla dobiti krov nad glavom. Zavlačenje oko obnove kuća u ''crvenom'' opravdano izaziva ljutnju ali i krivnju spram onih kojima smo dali moć da bi se sad igrali malih bogova zbog kojih će, isključivo njihovom krivnjom, mnogi provesti božićne blagdane u kontejnerima poput izbjeglica koji ne samo da nemaju svog doma nego kao da nemaju ni svoju domovinu jer ih se odriču oni koji su prvi trebali biti uz njih.
Zar opet trebamo dići kolone naših ljudi koji idu prema područjima stradalim od potresa obaviti ono zbog čega ih je Medvedov stožer potjerao jer država ima novca pa će s našim novcem plaćati kuhinju, ali i kontrolirati bilo građana koji su na rubu izdržljivosti ali i tolerancije spram ove nebrige? Medved, vlada i njezini sateliti još jednom su pokazali visoku spremnost bešćutnosti. Tamo gdje trebaju skidati poreze, tamo gdje trebaju pomagati, tamo gdje trebaju davati, oni zdušno oduzimaju. No, zato glume hrvatske velikane i političarske velikaše po svijetu dok im narod grca u dugovima, vlazi, beskućništvu.
Od srca Zagreba do Siska, Petrinje, Gline, ljudi čekaju hrvatskog Godota da im se smiluje. I opet će sve spasti na nas, male nepoznate ljude koji će svojom voljom pokrenuti ono za što nisu kadri debelokošci s Markova trga. Barem da ubrzano donesu olakšavajuće zakone vezane uz obnovu i papire. Što reći nego nikad od nas ni Čeha ni Japanaca.
