Besmislene Trumpove optužbe o vezama Kine i WHO-a

Vijest o obustavi financiranja WHO-a snažno je odjeknula kako u Americi, tako i izvan nje. Šef europske diplomacije Josep Borell izrazio je duboko žaljenje zbog američke odluke.

„Ne postoji opravdanje za ovakav potez u trenutku kada je pomoć WHO u suzbijanju širenja pandemije potrebna više neko ikada“, dodao je Borell na Twitteru.

Donald Trump se obrušio na WHO zbog njegove navodne povezanosti s Kinom i služenje kineskim interesima. Američki predsjednik je obratio pažnju na to da SAD u organizaciju uplaćuje oko 400-500 milijuna dolara godišnje dok Kina uplaćuje oko 40.

„Kao vodeći sponzor WHO-a, SAD mora inzistirati na punoj odgovornosti“.

Pozivajući se na komparativnu veličinu uplata kao argumenta za više američkog utjecaja u međunarodnoj organizaciji Donald Trump u stvari sam sebi skače u usta. Jer u tom slučaju optužbe da Kina pokušava sebi „kupiti“ težinu i utjecaj izgledaju legitimno i opravdano. Uostalom, nema li SAD u NATO-u glavnu riječ ne samo zbog moći već i zbog novca koji se uplaćuje u vojni proračun?

Japan je u prvoj polovici prvog desetljeća 21. stoljeća snažno lobirao za reformu Vijeća sigurnosti UN-a kako bi stekao mjesto na stolu stalnih članica. Jedan od argumenata je bio veličina uplata u opći proračun UN-a. Od 1999. do 2006. japanske uplate su bile otprilike na razini 20%, odmah iza SAD-a koji je pridonosio oko 22-25% u opći proračun. Kada je poduhvat propao, Japan je demonstrativno smanjio participaciju do 12% 2010. Trenutno je Kina drugi najveći donator sa 12%. Japan je pak skliznuo na treće mjesto…

Kina svake godine polako povećava svoje doprinose u WHO. Za dvogodišnji proračun 2018. i 2019. Kina je u proračun vrijedan 5,5 milijardi dolara uplatila svega 86 milijuna. SAD je uplatio 236 milijuna. To je samo tzv. obavezni dio koji se izračunava na temelju brojnih faktora. Zemlje poput SAD-a ili Njemačke doniraju puno više za specifične ciljeve, probleme i istraživanja. U takvim, dobrovoljnim donacijama, na prvom mjestu je SAD sa oko 430 milijuna dolara.

Na drugom mjestu je zaklada Billa i Melinde Gates – 531 milijun. Slijede ih Velika Britanija sa oko 350 milijuna, Gavi savez sa 371 milijun, Njemačka 170 milijuna itd. Rotary International daje gotovo dvostruko više od Kine. Kineska participacija je kap u moru naspram drugih država i zaklada.

Novčani faktor nije presudan, ali je svakako od značaja. Čelništvo WHO čini Izvršni odbor koji broji 34 člana, među kojima su i predstavnici moćnih zemalja. SAD preko Odbora može usmjeravati rad organizacije i njen fokus u željenom smjeru. Maleni to ne mogu. Bilo je u povijesti WHO-a konflikta interesa i slučajeva kada je SAD koristeći svoj dominantan položaj vršio pritisak na WHO da odstrani službenike koji su kritizirali sporazume kojima se davala prednost farmaceutskoj industriji ili da revidira preporučeni unos šećera, na zahtjev lobija šećerne industrije.

Stoga argument o kineskoj „kupovini“ utjecaja u međunarodnoj organizaciji na kvalitativnoj razini gubi težinu jer je to uvriježena praksa pa čak i validan razlog za traženje većeg statusa, kako nam govori primjer Japana. Na kvantitativnoj razini je pak sasvim neuvjerljiv – s manje novca ne možete učiniti više.

No, koronavirusni diskurs se od samog početka zagadio poluistinama i paušalnim tvrdnjama te je stvorio krivu predodžbu o načinu funkcioniranja organizacije. Ponajprije zbog Tajvana.

Glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije je dosljedno branio kineski odgovor na epidemiju koronavirusa, a pri tome ignorirao tajvanska upozorenja i najbolje prakse koje je Taipei želio podijeliti sa svijetom. Ni tajvanska politika nije propustila priliku da iskoristi situaciju u svrhu promocije svoje agende. Tajvanska predsjednica Tsai koristila je dva različita naziva za koronavirus.

Na svojem Twitteru na engleskom jeziku te u engleskom dijelu obraćanja javnosti 1. travnja koristila je naziv koji je virusu dala Svjetska zdravstvena organizacija - COVID-19. No, na kineskom jeziku tijekom tog istog obraćanja nazvala ga je „Wuhan feiyan“ odnosno wuhanska pneumonija. Politizacija virusa, odnosno dva različita naziva odražavaju političku borbu između Demokratske napredne stranke aktualne predsjednice i oporbenog Guomindanga te u širem smislu borbu Tajvana i Narodne Republike Kine.

Nakon što je WHO izdao naputak protiv toponima u nazivlju bolesti, većina zapadnih časopisa jednostavno je počela nazivati virus naziva koronavirusom ili novim službenim nazivom COVID-19. Naravno, predsjednik SAD-a nazivao ga je „kineskim virusom“. Na Tajvanu su pak svi, od centralnog stožera za obranu od epidemije, predsjednice i medijskih kuća i dalje nastavili na kineskom jeziku koristiti izraz wuhanska pneumonija.

Premijer Su Zhenchang je natuknuo da Tajvan nema razloga slijediti naputke WHO-a. Organizacija je, prema njegovom mišljenju, pod kontrolom Kine. Tajvanu se članstvo uskraćuje jer formalno nije članica UN-a. No poznato je također da suverenitet i članstvo u UN-u nije prepreka za pridruživanje WHO-u ukoliko zemlja ima kontrolu nad svojim sustavom zdravstva. Cookovo otočje je član WHO iako nije u UN-u. Tajvan je, dakle, pitanje političke volje - nezgodna realnost ne samo za Tajvan nego i za WHO koji bi u teoriji trebao biti depolitiziran.

Drugi politički akteri na Tajvanu se ne slažu s procjenom premijera Sua. Član Gradskog vijeća Guomindanga za Taipei Luo Zhiqiang pozvao je ministra zdravstva i socijalne skrbi da revidira izraz wuhanska pneumonija. Vrh oporbene stranke smatra da je inzistiranje na wuhanskoj pneumoniji štetno za Tajvan i da bi vanjski promatrači mogli iza napora za se suzbije epidemija vidjeti samo političke motive anti-kineske agende. Kritičari vladinog izričaja se pribojavaju jačanja diskriminatornih raspoloženja.

Početkom ožujka, tajvanski znanstvenici su počeli potpisivati peticiju u kojoj su kritizirali tajvanski Centar za kontrolu bolesti zbog ideje o zatvaranju granica za putnike i studente iz kopnene Kine. Potpisnici su se prisjetili takozvanog incidenta Xiaoming. Tada je rođeno u Kini dijete iz mješovitog kinesko-tajvanskog braka moralo ostati sa majkom u provinciji Hubei zbog toga što je povratak bio dopušten samo tajvanskim državljanima. Ministar zdravstva i socijalne skrbi Tajvana je dosta oštro odgovorio na kritiku, rekavši da se državljanstvo može birati te da je majka napravila svoj odabir i sada mora snositi posljedice.

Kao i svako veliko pitanje oprečnih mišljenja na Tajvanu, kriza COVID-19 odigrava se u okviru šire rasprave o odnosima Tajvana i Kine. Smisao rasprave o wuhanskoj pneumoniji nije semantika već moć i politički položaj. Pobornici predsjednice tvrde da Tajvan mora prozivati zemlje koje blokiraju njegov ulazak u WHO.

Iako je nekoć otok bio primatelj strane pomoći, uvođenjem politike „pragmatične diplomacije“ pred kraj 80-ih Tajvan je postao veliki pružatelj pomoći drugima. Ta je pomoć naravno uključivala i projekte iz područja medicine. Budući da je 1971. bio isključen iz UN-a, Tajvan se trudio iskoristiti svoju ekonomsku moć kako bi izgradio vlastiti temelj u svijetu i probio na vrh. To je uključivalo vodeće projekte u području medicinske pomoći. Kao odgovor na svoju diplomatsku izolaciju, koja je započela predajom sjedišta UN-a u Pekingu 1971., Tajvan je nastojao iskoristiti svoju ekonomsku snagu kako bi ponovno stekao temelj u međunarodnoj zajednici. Iako je glavni cilj pružanja humanitarne i zdravstvene pomoći bio politički motiviran, kako bi se stekla diplomatska podrška, Tajvan je za to vrijeme stekao vrijednu ekspertizu i prepoznatljivost bez obzira što primarni cilj (još uvijek) ostaje neostvaren.

Svjetska zdravstvena skupština (WHA) je neuspješno glasovala tri puta o tome treba li tajvanska prijava za članstvo u WHO uopće biti dio dnevnoga reda: 1997., 2004. i 2007. Politički faktor je bio presudan u sva tri glasovanja. Druge su zemlje i bez kineskog pritiska jednostavno smatrale Tajvan nepoćudnim elementom koji je remetio red i mir organizacije. Jedino je epidemija SARS otvorila prozorčić za izravan kontakt između Tajvana i WHO-a. Peking je to shvatio vrlo brzo.

Godine 2005. Tajništvo WHO-a i Peking su potpisali tajni Memorandum o razumijevanju kojim su razrađena pravila za takav kontakt. Tajvan nije sudjelovao u pregovorima niti je ikada obaviješten o točnom sadržaju tog dokumenta koji određuje okvire njegove dopuštene komunikacije sa WHO, iako su određeni detalji kasnije procurili u javnost.

Prema onome što znamo, bilo koja interakcija između Tajvana i WHO, osim u krajnje hitnim slučajevima, morala je biti odobrena od strane tajništva WHO i kineskog ministarstva zdravstva u Pekingu. U ostalome, radi o se teškim i dugačkim procedurama s puno administrativnih prepreka.

Nešto kasnije, diplomatska prepiska objavljena na WikiLeaksu je pokazala da je Washington podržao potpisivanje tog memoranduma i smatrao ga „korakom naprijed“ u razvoju komunikacije između Tajvana i WHO. Štoviše, kada je Tajvan saznao za pregovore, SAD ga je nastojao odgovoriti od bilo kakvih prosvjeda zbog termina „Tajvan, Kina“ i zbog obaveze WHO-a da prvo kontaktira kinesko predstavništvo u Ženevi prije stupanja u kontakt s Tajvanom. Osim toga, SAD je savjetovao Tajvanu da, ukoliko dobije dokument u posjed, ne obznanjuje domaćoj i svjetskoj javnosti njegov sadržaj budući da je maksimalna konfidencijalnost u njegovom interesu.

Godine 2009. Tajvan je dobio poziv da bude promatrač u WHA. Prije poziva strane su provele tajne konzultacije – to je bio prvi takav sastanak Pekinga i Taipeija o sudjelovanju Tajvana u radu WHO. Novoizabrani predsjednik Tajvana Ma Ying-jeou je objavio nakanu da s Kinom pregovara o tajvanskom radu na međunarodnoj sceni. Nakon tajnih konzultacija, Tajvanu je bilo dopušteno da bude promatrač WHA pod imenom „Kineski Taipei“. Priča je funkcionirala do 2016. godine, kada je Tajvan zbog neprihvatljivih pravnih i administrativnih uvjeta napustio pregovore o statusu promatrača u WHO.

Razvojna i humanitarna pomoć nisu manifestacije političkog altruizma. To su vrlo politizirane aktivnosti uz pomoć kojih zemlje donatori žele ostvariti kratkoročne ili dugoročne političke ciljeve, bez obzira na pristup razvojnoj suradnji. Međutim, Tajvan uspješno razvija i širi strategije za postupanje u izvanrednim situacijama i programe humanitarne pomoći u uvjetima stalnog sužavanja diplomatskog polja djelovanja uzrokovanog padom broja zemalja koje priznaju Tajvan. Sa svega petnaest diplomatskih saveznika u svijetu, Tajvan aktivno pokazuje svoju predanost razvoju zdravstva.

Odluka Tajvana da donira maske ne samo svojim diplomatskim saveznicima, već i utjecajnim državama u Europi i Americi je nastavak tajvanske politike „meke moći“ koja je oblikovala nacionalni okvir za razvojnu suradnju već tri desetljeća. Unatoč usponu na mjesto drugog najvećeg svjetskog proizvođača maski za lice, Tajvan se suzdržavao od traženja izričite ekonomske prednosti proizašle iz ovog statusa. Maske su se izvozile samo kao donacije putem službenih državnih kanala; čak su i pojedinci mogli slati ograničeni broj maski putem pošte rođacima u inozemstvu uz uvjet da su imali dozvolu za izvoz. To je omogućilo Taipeiju da učinkovito radi na dva polja: domaćom opskrbom osobne zaštitne opreme nastavi graditi međunarodnu reputacije.

To se isplatilo. Neočekivana posljedica izbijanja pandemije COVID-19 bila je promjena retorike prema Tajvanu kod nekih visokih svjetskih političara poput predsjednice EU Komisije Ursule von der Leyen. Iako je EU i dalje privržena kineskoj formuli „jedne Kine“ velikodušne tajvanske donacije traženog medicinskog materijala za nekolicinu država članica,a potaklo je visoku dužnosnicu da se direktno obrati Tajvanu sa riječima zahvalnosti.

Sve navedeno nam objašnjava zašto su tvrdnje o kineskom utjecaju smiješne te zašto WHO nije poslušao Tajvan. No, ne objašnjava zašto se organizacija ravnala prema Kini i čekala kineske rezultate istraživanja umjesto da preuzme inicijativu u svoje ruke.

Prvo, s obzirom da se radilo o novoj bolesti WHO nije mogla učiniti ništa do čekati kinesku informaciju. WHO nema nadnacionalnu jurisdikciju, ona je savjetodavna organizacija. Njen direktor nije diktator već donosi odluke u skladu sa statutom i pravilnikom, na osnovu konzultacija s Izvršnim odborom, Svjetskom zdravstvenom skupštinom i u određenim slučajevima sa glavnim tajnikom UN-a.

Osim toga, WHO operira s verificiranim, a ne špekulativnim podacima. Sve dok se u Kini službeno nije potvrdilo da se virus širi ljudskim kontaktom, WHO nije mogla predstaviti svijetu neke konkretne naputke.

Najvažnije od svega, reakcija Tedrosa Ghebreyesusa zapravo nam govori da je dobro usvojio povijest prošle kineske epidemije SARS-a i grešaka koje je počinila njegova prethodnica Margaret Chan. Tada je komunikacija između WHO i Kine bila loša. Kina je prvo skrivala razmjere epidemije, a kada je napokon pozvala stručnjake WHO-a, osam dana im je branila ulazak u epicentar Guandong i vojne bolnice Pekinga. Kada je WHO svijetu objavila globalno upozorenje zbog SARS-a, kineska vlada je minuciozno brisala svu domaću informaciju.

Ovaj puta je sve bilo drugačije. Kina je naučila da se manjak transparentnosti ne isplati. Tedros je pak nastojao djelovati maksimalno oprezno kako ne bi pritiskom ili krivom riječju „naljutio“ Kinu i potaknuo je da se vrati u najgore prakse netrasparentnosti i lažiranja. Direktor WHO je nastojao zadržati Kinu u putanji maksimalno moguće iskrenosti jer je Kina kao najveća zemlja na svijetu brzog visokotehnološkog razvoja iznimno važna za svjetsku zdravstvenu sigurnost i znanstveni doprinos. Kina jest, i bit će, ključan igrač u razvoju tehnologija praćenja pandemija. Tedros je stoga vođen zabrinutošću da bi Kina uslijed agresivne retorike i pritiska mogla napustiti ili ograničiti suradnju sa WHO. A to bi bilo krajnje loše ne samo za WHO nego za čitav svijet. Morao je balansirati između zdravstvene i političke realnosti.

Sve ostalo – priča o političkoj povezanosti i simpatijama Tedrosa prema Kini zbog, marksizma, sudjelovanja u pokretu otpora Tigray ili zbog kineskih investicija u Etiopiju su neuke besmislice.