Orban i Mađarska će itekako profitirati na embargu na rusku naftu

Prva reakcija tržišta sasvim je očekivana i očigledna: Nakon objave o usuglašavanju članica Unije oko uvjetnog embarga na rusku naftu došlo je do porasta ključnih indeksa cijena nafte.

Udar u prvom danu nakon objave nije bio previše dramatičan, ali je vjerojatno da bi takvim mogao postati, pogotovo kad su u pitanju konačne cijene benzina i dizela, koje će sigurno narasti puno više od cijene sirove nafte. Ključna dilema je hoće li Rusija, kao što najavljuju njihovi dužnosnici, naći alternativne kupce. Ako ih doista nađu, u tom slučaju ispast će da će EU nanijeti štetu sama sebi, ne Putinovom režimu, piše Jutarnji list.

U potpuno razumljivoj atmosferi sklonoj propagandnom izvještavanju o krvavoj invaziji na Ukrajinu, u mainstream medijima tako se pretežito ne polemizira o mogućim negativnim učincima sankcija Rusiji, nego je taj prostor rasprave prepušten neovisnim izvorima. Primjerice, američki ekonomist Mike Mish Shedlock ocjenjuje kako su sankcije smiješne te upozorava na njezine ishode (rast cijena) te pita „želite li još?“. To nipošto ne znači da je Shedlock na bilo koji način pobornik autoritarnih režima ili Putinov agent. Upravo suprotno.

No, nekako ne čudi toliko gorljivost EU da se suprotstavi Rusiji, koliko je nerazumljiva popustljivost članica prema Viktoru Orbanu koji je zbog političkog prijateljstva s Putinom i interesa mađarskih kompanija izborio prava daljnjeg nesmetanog uvoza energenata iz Rusije, uključivši naftu. Iako je svim bolje upućenima jasno kako je Orban u toj borbi za rusku naftu iznio cijeli niz neistina, Mađarskoj je omogućeno da se u srcu EU ponaša kao partner ruskog režima, što u suštini i jest.

Pri tome je mnogima promaklo kako će to popuštanje Mađarskoj, njihovim kompanijama omogućiti superprofite, pa ispada da Orban jako dobro zarađuje na prolijevanju ukrajinske krvi odnosno ruskoj invaziji. Jedan od rijetkih koji je to primijetio je urednik The Daily Telegrapha Jeremy Warner koji je objavio tvit u kojem upozorava da je izuzećem Mađarske od embarga omogućeno mađarskim rafinerijama da imaju ogromne profite. „To je zamalo smiješno“, upozorava J. Warner.

U nastaloj situaciji s europskim naftnim embargom i Mađarskom treba razumjeti kako su danas rafinerijski kapaciteti pod puno većim pritiskom nego 2008. kada je cijena nafte dosegla rekordnih 147,5 dolara za barel, ali cijene na postajama nisu dosegle toliko dramatične razine jer potrošači nisu morali plaćati više margine zarada rafinerija koje procesuiraju sirovu naftu.

Danas imamo situaciju da se u zadnjih dvije godine dnevno zatvaralo po 2,8 milijuna barela rafinerijskih kapaciteta, tako da preostali rafinerijski kapaciteti u pojedinim dijelovima svijeta imaju problema sa zadovoljavanjem potražnje. To je bila situacija i prije početka invazije Rusije na Ukrajinu. Sada će se spreadovi (razlike) između cijene sirove nafte i naftnih derivata (benzin, dizel…) dalje dodatno povećavati, a već su dosegle rekordne razine. Drugim riječima, Orban se izborio da u 'ugrožene' mađarske rafinerije dotiču rijeke novca.

Koja su još pitanja koje otvaraju politike EU i SAD-a protiv Rusije?

Kad govorimo o naftnom embargu, očigledno je da je to za EU jedna od najskupljih opcija, a nejasno je hoće li imati dovoljno brzi utjecaj na zaustavljanje ruske agresije. Što ako EU plati ogromnu cijenu kroz nastavak inflatornog udara na svoju ekonomiju, dok će Rusija realizirati osvajanje ukrajinskog teritorija? Hoće li u slučaju takvog scenarija za, recimo, 6-12 mjeseci doista u EU biti političke volje da se nastavi naftni embargo te hoće li uopće taj embargo tada imati smisla? Nije li logičnije odabrati mjere koje što brže nanose što više štete onome koga želite sankcionirati, ne samima sebi?

Uz očiglednu neprincipijelnost kad je u pitanju popuštanje mađarskom autokratu Orbanu (nema oštre penalizacije zbog očiglednog prelaska na stranu kolege autokrata Putina), sve osjetljivije postaje pitanje ukupnog troška. Ne radi se tu samo o posljedicama sankcija. EU je za Ukrajinu najavila izdvajanje 10 milijardi eura, a Sjedinjene Države 40 milijardi eura. Sve to može postati upitan trošak ako se oružjem i obavještajnim aktivnostima hitno ne pomogne Ukrajincima da barem zaustave ruski napredak, ali su pri tome i EU i Sjedinjene Države suzdržane, pa i zbrčkani.

Američki predsjednik Joe Biden ovih dana je pojasnio kako ne želi poslati oružje u Ukrajinu kojim bi Ukrajinci mogli napadati ciljeve u Rusiji, što značajno umanjuje operativne potencijale ukrajinske vojske. Dan kasnije američki predsjednik ipak je najavio slanje naprednih raketnih sustava Ukrajini uz poruku da će ih koristiti na teritoriju Ukrajini, premda je nejasno kako to kontrolirati i zašto. Uz to, Njemačka kao vodeća europska ekonomija i dalje je vrlo suzdržana kad je u pitanju vojna pomoć Ukrajini.

U ovom kontekstu selektivno izvještavanje, koje se previše često fokusira prvenstveno na uspjehe Ukrajine i Zapada, postaje zapravo sve opasnije jer stvara iluziju uspjeha, što je u svakom ratu najopasnije, pa tako i u ovom globalnom geopolitičkom sukobu.