Kineski migrantski radnici su većinom pripadnici najsiromašnijeg sloja kineskog društva. Rodom iz seoskih krajeva iz nerazvijenih dijelova zemlje. Svake godine, nakon Kineske nove godine, napuštaju svoje obitelji koji ostaju živjeti u kućama koje izgledaju kao da će se svakoga trena urušiti.
Nekvalificirani, a često i nepismeni, sjedaju u vlakove i putuju i po nekoliko tisuća kilometara u potrazi za poslom. Tamo ih čeka poslodavac, nekakva tvornica, koja ih smješta u tvorničke barake za tisuće radnika u kojima će živjeti idućih jedanaest mjeseci, do sljedeće Kineske nove godine. Minimalna plaća, loši životni uvjeti i dugi radni sati su njihova sudbina, sve samo kako bi nešto uštedjeli i poslali svojim obiteljima.
Ove godine, zbog njih je Kina odgađala normalan povratak na posao nakon novogodišnjih praznika, u strahu od novog širenja epidemije. Jer upravo migrantski radnici čine većinu u „najvećoj svjetskoj godišnjoj migraciji“, onoj novogodišnjoj u Kini kada se ostvaruju stotine milijuna putovanja u nekoliko tjedana. Oni putuju i po 2 dana u velikim gužvama, konstantno pušeći, pljuvajući, jedući instant rezance i pljuckajući ostatke suncokretovih sjemenki.
Ovogodišnji praznici su bili duži i po mjesec dana, ali produženi boravak s njihovim obiteljima je bila slaba utjeha za migrantske radnike koji u vremenu nerada nemaju primanja. Kineske tvornice sa zaposlenicima nemaju čvrste ugovore, i lako pribjegnu opciji neplaćanja.
Procjena je kako je oko 300 milijuna migrantskih radnika u Kini zbog produženih praznika kombinirano izgubilo primanja u vrijednosti 115 milijardi USD. I za njih je gotovo nemoguće nadoknaditi ove gubitke, jer mnoge tvornice još ne rade u punom kapacitetu zbog obavezne 14-dnevne karantene radnika, a plaća uvelike ovisi o konačnim brojkama o proizvedenim robama, te o satima provedenim na poslu.
Istodobno, kineske tvornice i kompanije, u traženju modela kojima bi smanjili ovisnost o epidemijama i fizičkim radnicima, iskoristile su prethodni mjesec za početak automatizacije proizvodnje, što znači da će ubuduće postojati manja potreba za migrantskim radnicima. A država svakako podržava ovu praksu koja će značiti pojačanu proizvodnju i manje migracije.
Pitanje je samo kako će se na to prilagoditi oni koji žive u ruralnim dijelovima zemlje, koji su u 2019. godini živjeli s godišnjim prihodom od 2,300 USD. Ove bi godine ta primanja, procjenjuje se, trebala biti i niža.