Kina i diplomacija zamke duga: Optužbe bez dokaza

Priče o tome da je Kina strateški raspoređivala strana ulaganja kako bi osigurala moć nad zemljama u razvoju nastala je među Trumpovim prijateljima 2018. John Bolton, tada američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, upozorio je da je Kina spremna preuzeti nacionalnu elektroenergetsku i komunalnu tvrtku Zambije radi naplate financijskih obveza Zambije.

Najpopularniji primjer bila je problematična kontejnerska luka Hambantota na Šri Lanki. Konzervativni Američki institut za poduzetništvo i Zaklada za baštinu odmjerili su se s "China Global Investment Tracker" koji je identificirao 300 "kineskih projekata u problemu" u svijetu u razvoju vrijednih 400 milijardi američkih dolara.

Međutim, rad kojeg su objavile Deborah Brautigam sa Sveučilišta Johns Hopkins i Meg Rithmire s Harvarda, prvi put objavljen u časopisu The Atlantic u veljači, pokrenuo je pitanja o narativu o "diplomaciji zamke duga". Bojim se da će ove činjenice malo utjecati na uvjerenje mnogih ljudi da je Kina zlonamjerna sila sklona uspostavljanju nadzora nad velikim dijelovima svijeta.

Da budemo pošteni, Kina nije besprijekorna. Za početak, zastrašujućom brzinom iz siromaštva i izolacije postalo je jedna od vodećih svjetskih ekonomskih sila.

Prema UNCTAD-ovom Izvješću o svjetskim ulaganjima, ukupni udio izravnih stranih ulaganja (FDI) Kine bio je slabih 28 milijardi američkih dolara u 2000. godini. Do 2019. godine njezin se iznos stranih ulaganja popeo na 2,1 bilijun američkih dolara, što je čini trećim na svijetu iza SAD-a sa 7,7 bilijuna američkih dolara i Nizozemske s 2,56 bilijuna američkih dolara. Kina je preskočila Britaniju, Japan i Njemačku - svi su oni stvorili svoje zalihe izravnih stranih ulaganja stoljeće ili više.

Možda je još važnije da su ove investicije u velikoj mjeri pokrenula državna poduzeća i banke u državnom vlasništvu, uglavnom Kinesko-izvozna banka i Kineska razvojna banka. Duboko su neprozirni uvjeti stranih ugovora i uvjeti zajma. Kina je također odbila pridružiti se međunarodnom kartelu vjerovnika, Pariškom klubu. To je stvorilo zabrinutost da bi povjerljivost njezinih FDI ugovora mogla dopustiti da preskoči red ako i kada vlada izgleda kao da bi mogla propustiti.

Sve dok je Kina bila sitnica u stranim ulaganjima, to nije bilo posebno važno. Ali sada je Kina jedan od najvećih svjetskih izvora izravnih stranih ulaganja, a to što je nema za stolom jer se dugovi posrnulih gospodarstava moraju restrukturirati ili otpisati predstavlja zabrinutost.

Istraživanje objavljeno u ožujku, pod nazivom "Kako Kina posuđuje", podiže veo s kineskih dužničkih ugovora s inozemnim vladama. Objavili su ga AidData, Peterson institut za međunarodnu ekonomiju i institut Kiel, a ono pruža neke dragocjene uvide kada se stave uz rad na Kinesko-afričkom istraživačkom institutu Johnsa Hopkinsa. Studija, temeljena na 300 ugovora vrijednih više od 36 milijardi američkih dolara, kaže da bi "mješavina povjerljivosti, radnog staža i utjecaja politike mogla ograničiti mogućnosti upravljanja kriznim pravima državnog dužnika i zakomplicirati ponovno pregovaranje o dugu".

Međutim, također se kaže da se rasprava o kineskoj strategiji kreditiranja i namjeri uglavnom temelji na pretpostavkama.

"Postojeće istraživačke i političke rasprave počivaju na anegdotalnim izvještajima u medijskim izvještajima, slučajevima trešnje i izoliranim izvatcima iz malog broja ugovora."

Brautigam iz Kinesko-afričkog istraživačkog instituta dolazi do sličnih zaključaka.

"Kineski prodor prema van, kao i njezin domaći razvoj, ispituje se i eksperimentira, proces učenja obilježen je čestim prilagodbama", kaže ona.

U drugoj je publikaciji rekla da njezine studije o kineskim ugovorima o izravnim stranim ulaganjima nisu utvrdile zaplijenu imovine, dokaze o korištenju sudova za izvršenje plaćanja ili zatezne kamate. Suprotstavljajući se tvrdnjama da je Kina odbila pregovarati o ugovorima, pronašla je 94 slučaja otkazivanja, 16 restrukturiranja duga i jedan slučaj refinanciranja.

Iako kineska opsjednutost povjerljivošću i nedostatkom transparentnosti "potpiruje sumnju u namjere", otkrila je da "unatoč zabrinutosti kritičara da će Kina zaplijeniti imovinu svojih zajmoprimaca, ne vidimo da Kina pokušava iskoristiti zemlje u dugovima".

Iako sam siguran da ovaj dokaz vjerojatno neće izbaciti narativ o "diplomaciji zamke duga", on vodi barem do jedne svijetle točke. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond traže zajednički okvir za ublažavanje duga do kraja 2021. za ekonomije u razvoju koje su najteže pogođene pandemijskom recesijom.

Trebaju nam svi veliki vjerovnici za stolom koji bi se trebali dogovoriti o prilično podijeljenim uvjetima za oslobađanje duga.

Srećom, Kina je dio ovog ogromnog napora i čini se da će u tom procesu svoje ugovore o stranim ulaganjima učiniti mnogo transparentnijima. Možda je to malen korak, ali ipak je vrijedan.