Hrvatski mirovinski sustav na europskom dnu

Pokazatelj prati jednostavnu logiku: započinje s analizom demografskih i fiskalnih preduvjeta, nakon čega razmatra mirovinske sustave na temelju dviju presudnih dimenzija: održivosti i prikladnosti. Zbog toga se temelji na tri stupa i u obzir uzima ukupno 30 različitih parametara, koji dobivaju ocjene na ljestvici od 1 do 7, s tim da je 1 najbolja moguća ocjena. Zbrajanjem svih ponderiranih međuzbrojeva, API svakoj od 70 analiziranih zemalja dodjeljuje ocjenu od 1 do 7, i tako nam pruža sveobuhvatan pregled njihovih mirovinskih sustava.

„Posljednjih su godina demografsku i mirovinsku politiku zasjenile ostale politike, prije svega klimatske promjene, a trenutno i borba protiv pandemije Covid-19“, istaknuo je Allianzov glavni ekonomist Ludovic Subran.

„No demografske podatke ne možete ignorirati s obzirom na to da će promjene u demografskoj slici uskoro postati goruće pitanje. Ublažavanje nadolazeće mirovinske krize i očuvanje generacijske pravičnosti i jednakosti ključni su za izgradnju inkluzivnih i otpornih društava.“

Dramatične promjene u demografskoj slici najvidljivije su u porastu udjela ekonomski neaktivnog stanovništva starije dobi: do 2050. godine spomenuti će udio narasti za nevjerojatnih 77 posto na 25 posto, što je rast brži od onog ostvarenog u posljednjih 70 godina, od 1950. godine naovamo. U sljedeća tri desetljeća u mnogim će se gospodarstvima u nastajanju taj udio više nego udvostručiti – istovremeno je u Europi i Sjevernoj Americi za taj isti porast bilo potrebno više nego dvostruko dulje vremena. Najbolji primjer jest Kina, gdje će spomenuti udio skočiti s trenutnih 17 posto na 44 posto. U slučaju industrijaliziranih zemalja, apsolutna razina tog udjela osnovni je razlog zabrinutosti; primjerice, samo u zapadnoj Europi ona iznosi 51 posto.

Takav se razvoj događaja odražava i u prvom stupu API-ja (tzv. početne točke), koji kombinira demografske promjene i javnu financijsku situaciju (prostor za financijsko djelovanje). Posve razumljivo, brojne afričke zemlje ubrzanog gospodarskog razvoja mogu se pohvaliti vrlo dobrim ocjenama prema API-ju, s obzirom na to da je njihovo stanovništvo još uvijek mlado, a javni deficit i dug iznimno niski. S druge strane, mnoge su europske zemlje (poput Italije i Portugala) među najlošije ocjenjenim zemljama jer je njihovo stanovništvo staro, a dugovi visoki. „Za mnoge industrijalizirane zemlje vrijedi stara škotska šala: želim li izgraditi stabilan mirovinski sustav, zasigurno neću odavde krenuti“, istaknula je autorica izvješća Michaela Grimm. „

A to je bilo prije pojave koronavirusa i novih dugova koje je ta pandemija donijela sa sobom. Nasljeđe trenutne krize svakako će biti i potreba za udvostručavanjem napora kako bismo reformirali naše mirovinske sustave. Ostali smo bez prostora za financijsko djelovanje.“

Drugi stup API-ja jest održivost, tj. mjerenje načina na koje sustavi reagiraju na demografske promjene: postoje li ugrađeni stabilizatori ili će se sustav raspasti kada broj doprinositelja padne, a broj korisnika nastavi rasti? U tom je kontekstu dobna granica za stjecanje prava na mirovinu važan čimbenik.

Pedesetih godina prošlog stoljeća prosječan je 65-godišnjak s prebivalištem u Europi mogao očekivati da će u mirovini provesti oko 12,3 godine (a žene 14,1 godinu). U današnje vrijeme prosječni očekivani životni vijek 65-godišnjaka u mirovini iznosi 20,5 godina za žene i 17,2 godine za muškarce. Očekuje se kako će do 2050. godine očekivani vijek skočiti na 23,1 godinu za žene i 20,2 godine za muškarce. Stoga je omjer radnog vijeka pojedinca i vremena provedenog u mirovini zabilježio značajan pad. Posljedično, zemlje (poput Nizozemske), koje su odlučile prilagoditi dobnu granicu za stjecanje prava na mirovinu ili mirovinska davanja s obzirom na sve dulji očekivani životni vijek u mirovini, danas imaju znatno održivije mirovinske sustave od zemalja u kojima odgađanje umirovljenja još uvijek predstavlja tabu-temu.

Treći stup API-ja ocjenjuje prikladnost mirovinskog sustava, tj. određuje pruža li neki mirovinski sustav prikladan životni standard u trećoj dobi. Među važnim su čimbenicima omjer pokrivenosti (koliki su udjeli radno sposobnog stanovništva i stanovništva starosne dobi za umirovljenje koje pokriva mirovinski sustav), omjer mirovinskih davanja (koliko novaca dobiva prosječni umirovljenik – mjereno prema prosječnom dohotku), te postojanje mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, kao i ostalih izvora dohotka. Sve u svemu, prosječna ocjena u stupu prikladnosti (3,7) nešto je bolja od prosječne ocjene u stupu održivosti (4,0), što je znak da većina sustava i dalje veću važnost pridaje dobrobiti trenutnih generacija umirovljenika nego budućih generacija poreznih obveznika i obveznika doprinosa za socijalno osiguranje. Zemlje predvodnice u stupu prikladnosti ili još uvijek imaju značajne državne mirovine, poput Austrije ili Italije, ili snažnu kapitaliziranu štednju (II. i III. stup), poput Novog Zelanda ili Nizozemske.

Mirovinska osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje su, međutim, pod sve većim pritiskom zahvaljujući ustrajnim uvjetima niskih kamatnih stopa. Pandemija Covid-19 dodatno je pogoršala taj trend smanjujući prinose.

„U uvjetima niskih prinosa mirovinski fondovi i pružatelji usluga životnog osiguranja okrenuli su se alternativnim kategorijama imovine“, objasnila je direktorica globalnog mirovinskog poslovanja u Allianzu SE Cameron Jovanovic.

„Spomenuti prijelaz na alternativna ulaganja omogućuje mirovinskim društvima ostvarivanje premije nelikvidnosti koja je usklađena s vremenskim trajanjem portfelja. Druga strategija jest riješiti se rizika umjesto juriti za povratom dok rješenje za pokrivanje troška korisnika mirovinskog osiguranja sa životnim vijekom duljim od predviđenoga (longevity swap), prijenosi mirovinskih rizika, te kreativna reosiguranja postaju načini optimiziranja izloženosti koju na sebe preuzimaju mirovinski fondovi i osiguravatelji.“

Kombiniranjem ocjena iz sva tri stupa API-ja dobivamo sljedeće rezultate: Švedska, Belgija i Danska imaju relativno najbolje mirovinske sustave u svijetu.

Hrvatska se, međutim, nalazi tek na 46. mjestu. Kao i mnoge druge zemlje u regiji, i Hrvatska je suočena s ubrzanim starenjem stanovništva: do 2050. godine udio ekonomski neaktivnog stanovništva starije dobi porast će na 55 posto. U tom je kontekstu posve shvatljiva loša ocjena održivosti (4,1). Slabost sustava jest dobna granica za stjecanje prava na mirovinu, koja ne ide ukorak s rastom očekivane životne dobi; demografski čimbenik u formuli za izračun mirovina također bi mogao učiniti sustav stabilnijim. Što se tiče prikladnosti (3,7), ocjena hrvatskog mirovinskog sustava u skladu je sa svjetskim prosjekom. Čimbenici na kojima bi se moglo raditi kako bi se poboljšao sustav uključuju omjere pokrivenosti i davanja, privatnu štednju, te mogućnosti zapošljavanja osoba treće dobi. U svjetlu nadolazeće demografske promjene, zamor mirovinske reforme zadnje je što si Hrvatska može priuštiti.