Hrvatska postaje uvoznica jeftine radne snage

Hrvatska s manje od 4 milijuna ljudi ima 1,2 milijuna umirovljenika, 1,5 milijuna osiguranika te 152.681 nezaposlenog. Hrvatska je, prema Eurostatu, prije pandemije bila šesta u EU po broju odobrenih dozvola za strance s obzirom na broj stanovnika. Na svakih 1000 stanovnika 2019. izdali smo 12 dozvola za strance. U Hrvatskoj je krajem godine bilo 71 tisuću radnika iz trećih zemalja, a od 1. siječnja do 9. travnja 2021., prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, zatraženo je 13.015 mišljenja za dozvolu za boravak i rad stranih radnika te ih je izdano 7779.

Za njih 2629 dano je negativno mišljenje, dok su ostali zahtjevi poslodavaca u proceduri. Od ove godine nema više kvota, poslodavci mogu uvesti radnika koliko god im treba, ali samo ako ih nema na našem tržištu rada. Dobro bi bilo da kao razvijene zemlje uvozimo i obrazovane, što nije slučaj. I ove godine najviše smo uvezli zidara (1010), radnika na visokogradnji/niskogradnji (1285), tesara (655), fasadera (388), armirača (386), vozača (317), montera građevinskih elemenata (307). Slijede keramičari, vozači, elektroinstalateri, zavarivači, bravari, soboslikari, pekari, čistači... Kad nam je lani MUP dostavljao podatke za 21.209 stranaca, gotovo polovica imala je srednju školu, a ostali KV i nižu spremu, a samo 362 bila su s fakultetom.

Demograf Stjepan Šterc napominje za Večernji list da je za održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava ključna zaposlenost domicilnog stanovništva, povratak iseljenika i selektivna imigracijska politika.

– Doprinosi iz minimalaca stranih radnika neće pokriti dugove u zdravstvu. Nama trebaju obrazovani s plaćama čak većim od prosječne za održivi zdravstveni i mirovinski sustav, a ne radnici na minimalcu i s malim plaćama. Nemamo razvojnu politiku, ni jednu ozbiljniju reformu, a nismo usmjerili ni poticajne porezne modele prema opustošenim i rijetko naseljenim područjima da bismo u njima zadržali i u njih privukli novo stanovništvo – kaže Šterc.

Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije drži da hrvatske plaće odgovaraju razini naše produktivnosti, no preniske su s obzirom na cijene.

– Hrvatska, iako je lijepa i sigurna, nije atraktivna imigracijska zemlja. Naravno da za održivost javnih sustava trebamo skuplje radnike, ali ne može se preko noći promijeniti poslovna klima za koju zakoni trebaju biti stabilni i provedivi. Hoćete li napredovati i dobro zarađivati u Hrvatskoj često ne ovisi o radu i znanju, nego o umreženosti, što se mora mijenjati. Nužna nam je veća profesionalizacija, da se cijeni znanje i rad i to će privući mlade, te depolitizacija odnosno nemiješanje politike u kadroviranje, ali i privatizacija onoga što ne narušava javni interes. Dio iseljenih će se vratiti kad se prilike u zemlji poboljšaju – drži Bejaković.

Informatički sektor bi, dodaje, mogao privlačiti obrazovane radnike, ali pita se zašto bi netko iz tog sektora došao iz Indije kad može više zaraditi na Zapadu.

Demograf Marin Strmota ističe da nemamo useljeničku politiku pa nam je pri uvozu radnika nit vodilja stanje na tržištu rada koje traži niskokvalificirane radnike.

– Ne možemo razvoj zemlje temeljiti samo na građevini i turizmu. Te djelatnosti traže niskokvalificirane radnike kojima se zdravstveni i mirovinski sustav ne može održavati. Zdravstveni sustav nećemo spasiti minimalnim doprinosima niskokvalificirane radne snage. To je vožnja u rikverc. Treba stvoriti pozitivno okružje za povratak iseljenika iz posljednjeg EU vala, a jedino gdje sad vidim mogućnost privlačenja obrazovanih radnika su informatičke tvrtke i tvrtke poput Rimčeve. Digitalnim nomadima, ljudima visoke platežne moći, treba što brže omogućiti da ovdje mogu raditi, živjeti i trošiti. Portugal je u COVID krizi od jednog mjesta na obali stvorio digitalno selo. Cijeli svijet prilagođava se 4. industrijskoj revoluciji u kojoj će informatički svijet trebati sve više obrazovanih, no pitanje je kako ćemo se mi tome prilagoditi – kaže Strmota.