Zašto se Srbija i Hrvatska utrkuju u naoružanju?

Novi krug svojevrsne regionalne utrke u naoružanju, između Hrvatske i Srbije, nenadano je pokrenut sredinom prošlog mjeseca. Usred ljeta, dakle, kad je malo tko mogao očekivati ikakve ozbiljnije vijesti iz tako važnog političkog sektora. Tri su momenta pritom naročito obilježila ovo zahuktavanje u dotičnom nadmetanju. Prvo, francuski predsjednik Emmanuel Macron u Beogradu je svečano objavio prodaju 12 novih vojnih aviona Srbiji. Posrijedi je letjelica tipa Rafale, istog koji je nedavno prodan i Hrvatskoj, u istoj količini. Razlika postoji, doduše, u stupnju njihove opremljenosti, jer RH tu ima pravo na određene nadogradnje po svom članstvu u NATO-u.

Drugo, u Srbiji je objavljeno da je priveden i zadržan jedan navodni hrvatski špijun, mada mu nije otkriveno ime, a i hrvatske vlasti tvrde da im ne nedostaje nijedna osoba s popisa agenata. Treće, američke vlasti odobrile su Hrvatskoj kupnju raketnih sustava Himars kojima raspolaže tek nekoliko NATO-članica u Europi. No veliko je pitanje je li sve to u ikakvoj međusobnoj vezi, ili se obje zemlje naoružavaju na valu opće militarizacije i rasta vojnoindustrijske aktivnosti u svijetu. U svakom slučaju, njihove vlasti ne propuštaju nijednu priliku za verbalnu konfrontaciju Hrvatske i Srbije, tako ni ovaj put, bilo za to izravne osnove ili uopće ne.

U ovom navratu prednjači u tome Srbija, što se tumači željom njezina predsjednika Aleksandra Vučića da ojača poziciju koja mu je poljuljana novim rastom masovnog otpora projektu eksploatacije litija u toj zemlji. Uostalom, i Macron mu je pružio podršku tim povodom, a isto je u posjeti Srbiji malo ranije učinio njemački kancelar Olaf Scholz. Ipak, posrijedi su samo pretpostavke, kao i ona po kojoj se Srbija već s Francuskom dogovara i o preuzimanju nuklearnog otpada iz potonje zemlje, radi njegova skladištenja.

„I bez svega toga, ta naša utrka je samo umanjena verzija zbivanja na globalnoj razini“, rekao nam je bivši hrvatski diplomat Božo Kovačević.

„Jasno je pritom da se u odnosima između RH i RS neće riješiti nijedan globalni problem, ali i da bi se globalni problemi mogli odraziti na ovu regiju koja, znamo to, još nije precizno geopolitički definirana. Stoga bi razumno bilo na diplomatskoj razini prevladati ili umanjiti probleme koji zaista postoje između dvije zemlje, kako ne bi bile lako dosežan instrument u rukama nekih drugih, većih igrača. A vodeći računa o svojim interesima, treba pokušati još i djelovati na te velike radi izbjegavanja globalno najgoreg scenarija“, mišljenja je ovaj nekadašnji političar i ministar, danas predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.

Najgori scenarij jest oružani sukob i rat širih proporcija čija se izvjesnost sve češće spominje diljem svijeta. Ovaj naš sugovornik inzistira na tome da svaka, tako i najmanja antiratna inicijativa može pridonijeti izbjegavanju te katastrofe.

„Neće sve ni ovisiti o politici, posebno ne manjih zemalja, ali bi svejedno bilo jako dobro ako bi se formirala jedna transnacionalna koalicija javnih osoba predanih miru, koje će utjecati na svoje vlade da rješenja potraže više u diplomaciji, manje u tabloidima i na fronti. To vrijedi i za naše regionalne odnose, a važno je znati da Treći svjetski rat još uvijek nije neizbježan“, drži Božo Kovačević.

Da je hrvatsko-srpsko međusobno „pokazivanje mišića“ danas sve više zapravo rezultat opće eskalacije nemira u svijetu, slaže se i Damir Grubiša, još jedan hrvatski bivši diplomat. Ovaj profesor komunikacije i međunarodnih odnosa na Američkom sveučilištu u Rimu povrh toga smatra da osobito europske države danas pokazuju nesposobnost sagledavanja posljedica nastavljanja rata u Ukrajini.

„Tamo se najviše stvara ozračje militarizacijske utrke“, nastavlja on, „a zaboravljamo da je još američki predsjednik Dwight Eisenhower, na kraju mandata, upozorio da se najviše trebamo plašiti – vojnoindustrijskog kompleksa. Čak ne toliko same vanjskopolitičke napetosti."

„Zato obratimo pažnju na to kako se množe i bogate profiteri u prodaji oružja sada, i u stimuliranju raznih država na žešće naoružavanje. I kod nas se o uvođenju vojnog roka govori isključivo u tom kontekstu, iako mi ne vidimo lako cjelovite, globalne motive, nego se držimo naših tema. Kao da su one pokretač zbivanja, a ustvari su nam naturene“, dodaje Grubiša, napominjući da bi se trebalo zabrinuti i zbog rasta ekstremne desnice u Europi, npr. u Italiji i Njemačkoj. Takve promjene mogu po njegovu mišljenju itekako destabilizirati međunarodnu situaciju, čak neizravno. Ako se jednom propusti kontrola nad pripadajućim procesima, do rata širih razmjera ne ostaje mnogo.

„Malo tko uspijeva detektirati sve to, kad govorimo o politici danas, a naročito je taj nedostatak uočljiv kod nas u regiji. Tu je medijski kanibalizam izraženiji negoli je slučaj bliže centru EU-a. Takvi mediji se uzajamno potiču s političarima u ekstremizmu svake vrste, dok svi zajedno klizimo prema globalnoj kataklizmi“, izričit je Damir Grubiša u svojoj procjeni. S takvim rezonom na umu, postaje očito da ni regionalne, naizgled sitne čarke nisu sasvim bezazlene, posebno dok se na širem planu „kuha“ nešto mnogo teže. I bilo bi zbog toga više nego dobro kad bi Hrvatska i Srbija čim prije prestale odmjeravati svoje susjedske pozicije preko oka.