Zašto nas tuđe (ne)savršenosti smetaju?

Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.Jednog dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila,duboko poštivala i slavila pticu.

No tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.

Osjetila se osamljenom. I pomislila: Napravit ću klopku. Sljedeći put kada se pojavi, neće više moći otići.

Ptica je tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci. Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile: ,,Pa ti imaš sve.”. No, došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvariti smisao svog života, počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna- i žena više nije obraćala pažnju na nju , samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.

Jednog lijepog dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima.

Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo.
Bez ptice, i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. ,,Zašto si došla?” upitala je žena.

,,Da bi ti mogla ponovo s pticom letjeti nebom.” Odgovorila je smrt.

,,Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovo pronašla.”

Ovo je ulomak iz Marijinog dnevnika koji se nalazi u knjizi Paula Coelha ,,11 minuta”, ulomak koji je ostavio jako dubok trag u mojoj svijesti. Ok, knjiga govori o prostitutki koja je voljela jednog od svojih klijenata, najviše zbog činjenice da ju on nije posjedovao i obrnuto. Knjiga govori o ljubavi,onoj pravoj, istinskoj ljubavi najprije dviju duša, a zatim i ljubavi dvaju tijela. Hm, zanimljivo razlaganje čitave te poante kroz cijelu knjigu: najviše smo sposobni voljeti i žudjeti za nekim tko nam nije u blizini i ne posjedujemo ga, sloboda drugoga je ta koja je privlačna i dati slobodu onome koga voliš znači uvijek biti zaljubljen u tu slobodu druge osobe, odnosno u tu osobu.

No, taj se ulomak može iščitavati, pronalaziti i uspoređivati na mnogim poljima ljudskog života, ne samo na emocionalnom polju. Žena je pticu zarobila u krletku i ptica je s vremenom uginula. How come? Lijepo, da bi zadovoljila svoje niske, tašte potrebe i da bi zadovoljila svoju pretjeranu želju za perfekcionističkom slikom sebe u društvu, išla je ,,linijom manjeg otpora” i zarobila pticu i uništila joj pravo da leti, pravo na slobodu, jedno od temeljnih prava svakog živog bića.

Sad je pitanje zašto se neki ljudi ,,hrane” tako da će se pred drugima uvijek prikazati u (nerijetko lažnom) svjetlu prikazujući druge ljude oko sebe vrijednima samo ako su uz njih ili ako govore, rade i slušaju jedino ono što ima on kaže? Naravno, jer takvi ljudi smatraju kako je jedino ono što oni rade vrijedno, samo je njihovo pravo bitno, ispravno, njihovo, njihovo, njihovo, ja, ja, ja… Popuste li takvi ljudi puni savršene slike o sebi pred nekime tko je možda i bolji od njih (ali to ne žele priznati ni pod koju cijenu), možda bi dobili nekakvu objektivnu sliku u vezi svega onoga što govore ili rade drugima. Ali zašto bi to napravili kad su perfekcionisti i ne vide ljepotu u tuđim nesavršenostima i bez njihovog odobrenja ili bez toga da isključivo i jedino oni ,,stave točku na i” (kako bismo mi to laički rekli), ništa nije dovoljno dobro?

Kako je ptica iz ulomka na početku bila savršena dok je letjela slobodno, tako svaki čovjek treba promatrati druge kao savršena bića u svojim nesavršenostima. Ne treba ih mijenjati do te mjere da se ono ljudsko, ona duša koja je u svakom čovjeku, izgubi i potpuno nestane jer je neka iskompleksirana osoba koja možda ozbiljno pati od osjećaja manje vrijednosti ili nekog sličnog poremećaja odlučila hraniti svoj ego uništavajući onoga koji mu je blizu.

Ukoliko čovjek nije usavršio svoju samokontrolu ili samoobranu na razne događaje i osobe koje nas okružuju, pokraj takvih ljudi brzo izgubi samopouzdanje i što se duže nalazi u njihovoj blizini, to je bliže samouništenju. Ovo odlično zvuči ovako sročeno u jednu rečenicu! Tako nešto je jako teško, ali uz malo prakse može se postići zavidna razina zaštite od tih ,,pijavica” ili ,,emocionalnih vampira” koji nas okružuju i razaraju nam unutarnji mir. Nikoga ne bi trebali držati kao manje vrijedne ukoliko nisu uz nas, bilo to na emotivnom planu, u poslovnom ili općenito, bilo kojem životnom planu.

Mislim kako svatko zaslužuje biti slobodan, prihvaćen, nesputavan, nitko ne zaslužuje biti obezvrijeđen i nikoga se ne bi trebalo ,,gledati svisoka”, jer istina je kad se kaže kako će svatko tko je rušio ljestve iza sebe dok se penjao na vrh, ukoliko krene padati napravit će veću rupu u zemlji nakon pada. Prihvatimo li tuđe nesavršenosti, možda dobijemo pravu sliku vlastite ,,savršenosti”.

Po mom mišljenju, najbitnije je da pročitana knjiga ostavi na nas bilo kakav trag i potakne nas na malo šire razmišljanje i gledanje onoga što nas okružuje. Tako je i knjiga ,, 11 minuta” na mene ostavila jak utjecaj, možda upravo zbog odlomka o ptici, o ženi koja je bila ljubomorna na njenu slobodu, a možda jer sam se i ranije znala zateći u raznim razmišljanjima koja su samo isplivala na površinu nakon što sam pročitala ovu knjigu i u cjelini ju pokušala razumjeti na nekom višem nivou, višoj razini.

Dakle, kako bismo se najbolje trebali postaviti prema ljudima koji nam pokušavaju uništiti slobodu, nametnuti svoje razmišljanje kao jedino ono pravo i ispravno jer su toliki perfekcionisti i ego im je otišao malo previsoko u odnosu na prizemljenu okolinu? Ne trebamo reagirati poput njih, burno i uz puno galame nego ih trebamo pustiti da se naslađuju svojim iskrivljenim nerealnim svijetom, trebamo i takve ljude promatrati sa zemlje, jer svi jednom ako padnu, padaju na zemlju gdje smo mi bili čitavo vrijeme i promatrali, ovako savršeno nesavršeni, ali slobodni i mirni.