Prvi je to atentat zabilježen filmskom kamerom, ali je ujedno i relativno istražen događaj. Pa ipak, ni u ovom slučaju još uvijek nema potpuno dokazanih teorija o stvarnom naručitelju ubojstva.
Aleksandar I. Karađorđević bio je unuk Đorđa Petrovića - Karađorđa, trgovca koji je bio vođa Prvog srpskog ustanka protiv Turaka 1804. godine, ali je nakon povratka Turaka morao pobjeći iz zemlje. Na povratku u Srbiju 1817., tijekom Drugog srpskog ustanka, ubio ga je Milan Obrenović, glava rivalske vladarske obitelji i srpski knez. Proaustrijski orijentisani Obrenovići vladali su većim dijelom 19. stoljeća, odnosno do 1903., kada su proruski Karađorđevići uzvratili udarac ubivši Aleksandra I. Obrenovića. Na prijestolju ga je zamijenio Karađorđev unuk Petar I. Karađorđević, koji je 1918. godine postao kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je zbog lošeg zdravlja prijestolje prepustio Aleksandru. Najprije 1918. kao regent (zamjenik), a od 1921. kao kralj.
Aleksandar je imao protivnika i među najbližima i među manje bliskima, kako u zemlji tako iu inozemstvu, što je s godinama eskaliralo. Njegov stariji brat Đorđe, koji je 1909. divljački pretukao slugu i morao dati ostavku, prvo se mislio na prijestolonasljednika, a brat Aleksandar ga je 1925. smjestio u duševnu bolnicu. Divljalo je i izvan sudnica. Aleksandar je preživio prvi atentat u lipnju 1921., kada su ga pokušali komunisti, koji su bili zabranjeni od 1920., odnosno od uvođenja Zakona o zaštiti države. No bomba koju je na njegovu kočiju bacio atentator sa skele promijenila je smjer kada je došla u dodir s žicama telefonske instalacije.
Nakon pucnjave u skupštini, u kojoj je ubijen i hrvatski političar Stjepan Radić, Aleksandar je 1929. godine uveo diktaturu i zabranio sve političke stranke, što je dalo poticaj stvaranju ustaša, koji su sa svojim poglavarom Antejem Pavelićem pobjegli u Italiju nakon uvođenje diktature. Aleksandar je prvi put pokušan likvidirati 1933. prilikom posjeta Zagrebu, ali je tadašnja jugoslavenska obavještajna služba spriječila atentat.
Zato su ustaše za atentat u Marseilleu zatražile pomoć od Bugara, odnosno VMRO-a, slične terorističke organizacije, koja se u interesu Bugarske borila protiv srpske prevlasti u Makedoniji, odnosno južnoj Srbiji u to vrijeme. Doista su im osigurali pouzdanog profesionalca, Vlada Černozemnyja, kojeg je policijska sablja sasjekla na mjestu događaja. Kada se Aleksandar 9. listopada 1934. iskrcao s broda Dubrovnik u luci Marseille, znalo se da će na njega pucati, ali je odbio i prsluk za spašavanje i promjenu programa, koji je predviđao vožnju u otvorenom automobilu.
Na suđenju uhićenim sudionicima, uglavnom iz redova ustaša, dokazana je povezanost VMRO-a i ustaša, ali Benito Mussolini nije htio predati Anteja Pavelića, ali i druge okolnosti daju osnovanu sumnju da je glavni naručitelj bio je zapravo šef talijanskih fašista. Kralj Aleksandar bio je poznat i kao utemeljitelj, odnosno onaj koji je nedavno došao na ideju Jugoslavije. On je na neki način bio taj koji je ukinuo feudalizam, au vanjskopolitičkom smislu bio je najveći problem Mussolinija koji je Kraljevinu Jugoslaviju vidio kao najozbiljniju prepreku talijanskim imperijalnim ambicijama.
Aleksandar je osnivao razne međunarodne saveze, poput Balkanskog pakta, a ujedno je bio i istaknuti saveznik Francuske. Prema Mussolinijevom očekivanju, nakon njegova ubojstva u Jugoslaviji bi se trebao dogoditi građanski rat, čak i zbog sitnice poput činjenice da je i njegovo tijelo kroz Jugoslaviju putovalo u vlaku kojeg su pratili ožalošćeni uz prugu, a Aleksandra se smatra svojevrsnim prethodnikom Josipa Broza Tita.
