Godinama su tablete joda čamile po policama apoteka, ali sad su se odjednom mnogi sjetili da se one daju vojnicima i civilima u slučaju nuklearnog napada. Isto tako smo u desetljećima hladnog rata naučili kako čak niti sam udar atomske bombe nije najgori: još je opasnija radijacija. Nju ne vidimo, ne osjećamo, ali je kobna za naše tijelo. A kad onda čujemo da je u najvećoj atomskoj elektrani u Europi u Zaporožju u Ukrajini izbio požar, onda se sjetimo i Černobila gdje se povišena radioaktivnost mogla izmjeriti i daleko na zapadu Europe.
Najprije: zašto tablete joda? U slučaju nuklearnog udesa su doista izotopi, jod 131 i jod 133 među prvima koji se šire u atmosferu. Jod je pak važan element za našu štitnjaču i određena količina nam je nužno potrebna - u pravilu se dodaje nešto joda kuhinjskoj soli, u morskoj je on već prisutan. Naše tijelo "guta" jod, a ako je to pak radioaktivni izotop, onda će se i naša štitnjača - i hormoni koje ona luči brzo postati radioaktivno žarište u našem tijelu.
No naša štitnjača treba samo određenu količinu joda: ako ga ima dovoljno, sve ostalo prepusti našim bubrezima za lučenje. Logika tableta jest: ako se štitnjača napuni "čistim" jodom, "zločesti" jod neće se taložiti u nama. No sad dolazi veliko "ali": radioaktivni jod je nekakva opasnost najviše stotinjak kilometara od mjesta nuklearnog udesa. Nema smisla niti "natrpati" se jodom unaprijed: to djeluje tek neposredno prije ili čak za vrijeme radioaktivne kontaminacije.
Povrh svega toga, medicinski stručnjaci upozoravaju kako mnogi u Njemačkoj - a slično je i u drugim razvijenim zemljama, već ionako imaju poremećenu funkciju štitnjače gdje je visoka - i nepotrebna doza joda izuzetno opasna. Isto tako, radioaktivni jod nije niti jedini, čak niti najopasniji plod nuklearnog udesa: radionukleidi stroncij 90 i cezij 137 su još podmukliji jer ih naše tijelo "shvaća" kao da je to kalcij. To znači da ih taloži u koštanu srž gdje se stvaraju i naša krvna tjelešca leukociti - presudni za obranu tijela od svake infekcije. Ali ako su tamo stroncij i cezij, onda smo u golemim i neizlječivim nevoljama.
Problem s radioaktivnošću jest i što traje veoma dugo: Putin je svoje vojnike poslao i na Černobil, makar je tamo - na trošak Europske unije - sagrađen golemi sarkofag koji prekriva reaktor u kojem se dogodio udes, opasna radioaktivnost još vlada desecima kilometra od reaktora i danas, četrdesetak godina nakon udesa.
Prema njemačkim standardima, dozvoljena doza zračenja je 2,1 milisiverta na godinu, sve iznad toga može biti opasno ili neposredno za izloženu osobu, ili dugoročno - u deformaciji tkiva što onda u pravilu znači karcinom ili u oštećenju genetskog materijala, čime se onda šteta nanosi i na sljedeći naraštaj. Doze od 4000 milisiverta su praktično trenutno smrtonosne, ali u zgradama Černobila još uvijek nije teško naći mjesta gdje je zračenje i po nekoliko stotina milisiverta.
