Stoltenberg na pragu novog angažmana

Nakon položaja glavnog tajnika NATO-a, Jens Stoltenberg bi trebao stati na čelo Minhenske konferencije o sigurnosti. Time bi na čelo te konferencije po prvi put došao netko tko nije Nijemac.

Njemački mediji javljaju kako će Jens Stoltenberg, nakon dužnosti u NATO-u preuzeti predsjedavanje Minhenske konferencije o sigurnosti (MSC), godišnjeg – teoretski neformalnog okupljanja državnika i dužnosnika koji je nakon pokretanja 1963. još nosio nadimak „transatlantski obiteljski sastanak“, sad ga često zovu „Davos za obranu".

Trenutno je na čelu Minhenske konferencije Christoph Heusgen, bivši vanjskopolitički savjetnik kancelarke Merkel i neko vrijeme veleposlanik Njemačke u UN. Mediji javljaju kako će Heusgen pripremiti i sljedeću konferenciju u veljači sljedeće godine, ali nakon toga bi tu zadaću preuzeo Stoltenberg. Iako to javlja čitav niz medija, glasnogovornica MSC je tek izjavila kako „u na čelu ne komentiraju kadrovska pitanja“, a nema komentara niti iz sjedišta NATO-a.

Još ljetos je postalo izvjesno kako će Stoltenberg, nakon deset godina provedenih kao glavni tajnik NATO-a tu dužnost ovog listopada prepustiti donedavnom nizozemskom premijeru Marku Rutteu. Dugogodišnji šef Minhenske konferencije i prethodnik Heusgena, Wolfganga Ischingera se pozitivno izrazio ovim izborom. I on je bivši tajnik u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, njemački veleposlanik u Washingtonu i Londonu, a izbor Stoltenberga na čelu MSC je navodno ocijenio kao „neusporedivo najbolji izbor“ na tom položaju.

Jer Stoltenberg je već nebrojeno puta i bio na toj konferenciji, ne samo kao glavni tajnik NATO-a, nego još i kao političar Norveške gdje je bio premijer od 2000. do 2001. i od 2005. do 2013. godine. To znači i da je osobno bio žrtva sigurnosne prijetnje: 2011. godine je napadnuta četvrt gdje je sjedište vlade u Oslu, a na čelu vlade je bio i na suludi napad neonaciste Anders Bering Breivika na omladinski kamp na otoku Utoja gdje je živote izgubilo 77 osoba.

Ipak je iznenađenje što Christoph Heusgen (69) nakon samo dvije godine napušta položaj direktora Minhenske konferencije o sigurnosti. Njemački tabloid Bild, nagađa kako se Heusgen „proslavio, između ostalog, skandaloznim izjavama o terorističkom napadu Hamasa“. Riječ je o intervjuu koji je Heusgen dao novinarima postaje ZDF dva tjedna nakon napada Hamasa na Izrael u listopadu 2023. u kojem on, prema ocjeni Bilda „nije našao kritičke riječi o brutalnom terorističkom napadu Hamasa, niti je osudio Iran koji podupire teror", nego je „umjesto toga Heusgen napao židovsku državu".

Ipak, kako javlja Der Spiegel pozivajući se na vladine krugove, tu nije riječ o nekakvoj ostavci Heusgena nego će vjerojatno ostati aktivan u odboru Zaklade Minhenske konferencije.

Ideja ovakve konferencije o sigurnosti se se stvorila još u pedesetima prošlog stoljeća i idejni začetnik joj je bio Ewald von Kleist, bivši časnik Wehrmachta i sudionik puča protiv Hitlera 1944. u kojem je tek čudom ostao živ. U pedesetima se pojavilo pitanje ponovnog uvođenja vojske u Zapadnoj Njemačkoj i von Kleist je pokrenuo Internationale Wehrkunde-Begegnung (Međunarodni susreti o umijeću obrane) gdje je bilo pozvano tek šačica prijatelja iz zemalja NATO-a da bi se raspravljalo, treba li Njemačkoj vojska i kakva ona treba biti.

1963. je po prvi puta održana pod nazivom Minhenska konferencija o sigurnosti, a i sudionici su postali brojniji. Već na prvoj su bili i „političari koji dolaze“ kao što je bio Henry Kissinger koji je već kod Kennedyja bio na državnoj dužnosti, a i budući njemački kancelar Helmut Schmidt. Od onda je i tradicija održavati tu konferenciju uvijek na istom mjestu, u hotelu Bayerische Hof u Münchenu, a njen značaj je postajao sve veći – iako nikad nije bio i formalno dio njemačke politike.

To svjedoče i osobe koje su dolazile na čelo konferencije: od 1999. do 2008. je to bio Horst Teltschik, gospodarstvenik, ali i bliski suradnik kancelara Helmuta Kohla. Na ovogodišnjoj konferenciji u veljači održane pod naslovom, parafrazirajući parolu win-win situation „Lose-Lose?“ je bilo gotovo tisuću sudionika, među kojima 45 predsjednika država ili vlada.