Novinarstvo je egzorcirala u prijeratnim hrvatskim i jugoslavenskim medijima: Startu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Danasu, Mladini i Ninu.
Devedesetih joj se zgadilo novinarstvo u ratnim uvjetima pa je prešla u "čisti" aktivizam. Inicijatorica je i suosnivačica Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Centra za žene žrtve rata, Grupe za ženska ljudska prava, B.a.B.e. i još koječega. Bavila se socijalnim istraživanjima, policy-analizom, pisanjem i uređivanjem.
Iz vremena devedesetih potječe i afera "Vještice iz Rija", kad je, zajedno s još četiri novinarke i književnice (Dubravkom Ugrešić, Radom Iveković, Slavenkom Drakulić i Jelenom Lovrić), postala predmetom medijskog progona u kojem su ih optuživali da u svijetu lobiraju protiv održavanja sljedećeg PEN-ova kongresa u Hrvatskoj i proglasili ih nacionalnim izdajicama, sve samo zato što nisu pristajale na jednostavne, crno-bijele prikaze ratnih događanja. Iako medijske hajke takvog tipa početkom i sredinom devedesetih nisu bile nimalo bezazlene, Vesna ih je dočekala sa sebi svojstvenom duhovitošću i (samo)ironijom:
"Gotovo u četrdeset i petoj i konačno vještica! Jer, kad bolje razmislim, nikada ništa drugo nisam ni željela biti. No, kako mlade vještice još nisu sasvim emancipirane, u ranom djetinjstvu te su se fantazme javljale u nekom drugom, socijalno prihvatljivom obliku. Sjećam se da je jedan od mojih prvih odgovora na pitanje 'Što ćeš biti kada odrasteš' odlučno glasio: 'Stjuardesa!' Sanjarila sam o putovanjima u veliki nepoznati svijet, gradove poput New Yorka, Berlina, Londona, o egzotičnim zemljama i susretima sa zanimljivim ljudima. Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Erici Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme", napisala je u tekstu Ispovijed hrvatske vještice.
Tijekom devedesetih sustavno se bavila pitanjima ratnih silovanja tako da je s temom konstrukcije spola i etniciteta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i njihovom utjecaju na motivaciju ratnog nasilja, i magistrirala na njujorškoj New School for Social Research. Novinarstvom se nastavila baviti pišući kao slobodnjakinja najčešće za alternativne medije, kao što je svojedobno bio ARKzin, te kasnije za razne neprofitne medijske portale. Neko je vrijeme radila i kao medijska savjetnica u tek uspostavljenom Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, no njezin aktivistički nerv nije joj dopustio da se dugo zadrži u institucionalnim strukturama iako je i sama, iz zagovaračke pozicije ženskih civilnih inicijativa, sudjelovala u njihovom stvaranju.
Nije bila sasvim načisto sa svojim javnim identitetom: novinarka, publicistkinja, aktivistica ili istraživačica, ali sve je više vjerovala da su te stvari ionako neodvojive, stoji u njezinoj biografiji na stranicama portala H-Alter s kojim je također surađivala, prenosi HND.
