Posljednji pozdrav Branki Bujić: Ljubav je odredila njeno filozofsko mišljenje

Neki su ipak ostajali podozrivi. A kako i ne bi. Ipak je veliki rizik da s 18 godina hodaš okolo i govoriš o „uvjetu mogućnosti svake spoznaje“ ili „uvjetima iskustva“, pa neugodno ti je. Ali većina je nas ipak položila kolegij koji se zvao Uvod u filozofiju s filozofskom antropologijom, i to često začuđeni s kakvom smo lakoćom svladali, primjerice, Platonovo učenje o ljubavi iz Gozbe. Mnogima bi to bio i prvi kolokvij, jer je predmet bio na prvoj godini i svi s kojima sam ovih dana dijelila uspomene na profesoricu Brujić pamte taj prvi kolokvij kao ugodno i za studente ohrabrujuće iskustvo, opet uz nezaobilaznu punu pepeljaru.

Objašnjavali su mi kolege da je pedagoško umijeće stekla podučavajući srednjoškolce, no smatram da to nije dovoljno za razumijevanje njenog predanog profesorsko-pedagoškog rada. Jedan razgovor s uvijek elegantnom profesoricom u našoj fakultetskoj čitaonici, ostao mi je u jasnom sjećanju. Nadobudno sam tih ranih devedesetih iznosila tezu da nema smisla baviti se filozofijom jer da je sve što je filozofski relevantno već rečeno i napisano. A ona, koja je imala čvrste stavove i nevjerojatnu sposobnost da ih argumentira bez i najmanjeg tračka osobne netrpeljivosti, mirno mi je odgovorila da sve i kad bi to bilo točno, i samo podučavanje filozofije nosi ogromno ispunjenje i radost. Voljela je svoj poziv.

A ljubav je, smatram, odredila i njeno filozofsko mišljenje. Bavila se ponajviše Maxom Schelerom i Herbertom Marcuseom, dvojicom filozofa u čijem mišljenju ljubav ima nezaobilaznu ulogu. I jedan i drugi su dovodili u pitanje održivost novovjekovnog ili – kako je možda danas popularnije reći – racionalističko-prosvjetiteljskog viđenja svijeta koji se temelji na binarnim suprotnostima: sloboda-nužnost; um-priroda; subjekt-objekt, na shvaćanju svijeta u kojem nema mjesta za ljubav koja nije ni sloboda, a ni nužnost, nego „vrijednosno shvaćanje, koje se zbiva u ćudi srca“, neophodno za svaku spoznaju.

Uvođenje ljubavi u mišljenje ne čini njenu misao kaotičnom, kao što bi netko možda mogao pomisliti zbog asocijacija koje povezuje s ljubavlju. Njeno je mišljenje i njene su interpretacije bile vrlo, vrlo precizne, pa je tako, po mom sudu, profesorica Brujić vrlo rano za hrvatske prilike, a svakako prije mnogih svojih kolega, identificirala i opisala postmodernu (iako sama riječ tada jedva da i postoji). U pogovoru Čovjeka jedne dimenzije (Veselin Masleša, 1968), knjige koju je i prevela, Brujić identificira „diskontinuitet“ u Marcuseovoj misli, njegovo de facto odbacivanje kritičke teorije i upozorava na Marcuseovo naglašavanje „da je pretpostavka slobode destruiranje uma kao moći“.

Baveći se Schelerom i Marcuseom, filozofima čija misao odbacuje instrumentalan odnos prema prirodi što vodi zagovoru sasvim novog načina ‘bivanja čovjeka u svijetu’, profesorica Brujić bila je, moglo bi se reći, jedna ekološka filozofkinja. Filozofkinja za 21. stoljeće.

Zbogom profesorice, i hvala Vam za sva predavanja, konzultacije, filozofske rasprave i tekstove, a hvala Vam i za to što ste organizirali uređenje prostorije za primjereno čuvanje brojnih fakultetskih časopisa. Nećemo Vas zaboraviti.

Tekst je prvotno objavljen na web stranici časopisa Politička misao.

Profesorica Branka Brujić preminula je u 89. godini života. Na Fakultetu političkih znanosti provela je svoj čitavi radni vijek - od 1962. do umirovljenja.

Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala je 1973. godine na Fakultetu političkih znanosti na temu 'Kritička teorija društva H. Marcusea i povijesno mišljenje'.

Na Fakultetu političkih znanosti izvodila je nastavu na predmetu Filozofska antropologija i etika. Bila je članica Hrvatskog filozofskoga društva, Hrvatskog politološkog društva i Internacional M. Scheler Gesellschaft. Kao stipendist A. von Humboldta boravila je na Sveučilištu u Kolnu (1976/1977) i na Sveučilištu Mainz (ljetni semestar 1987/88).

Od značajnijih radova izdvajamo:“Hegelova ontologija kao obzor povijesnosti“ u knjizi H. Marcuse: Hegelova ontologija i teorija povijesnosti (1981); „Schritt zuruck“, u knjizi M. Heideggera: Unterwegs im Denken (1987); „Granice Kantova poimanja slobode iz horizonta Heideggerova mišljenja“ (Filozofska istraživanja 4/1997), „Ethos und geschichtlicher Werdeprozes (Kritisches Jahrbuch der Philosopie 3/1998), „Ethos drugog početka“ (Filozofska istraživanja 3/1998).

Profesoricu Brujić pamtit ćemo kao izrazito dragu osobu i talentiranu nastavnicu koja je studente prve godine uvodila u filozofiju i filozofsku antropologiju.