Maja Vukoja: I psihijatri plaču

Mnogi pucaju, svjedočimo porastu obiteljskog zlostavljanja, javljaju se psihoze, a obrambeni mehanizmi pišu scenarije koje ni najbolji filmski scenaristi ne bi mogli osmisliti. Odjednom, mnogi od nas su dobili višak slobodnog vremena. Ukoliko dozvolimo "prazan hod" fokus interesa se fiksira za najdominantniju temu u medijima. Početak psihofizičkog urušavanja za kojim slijede strahovi vezani uz egzistenciju, bolesti i, naposljetku, strah od smrti.

Mnogima od nas potrebna je psihološka pomoć stoga su i otvoreni brojni telefoni na koje se potrebiti mogu obratiti. Mediji često zaboravljaju na mentalno zdravlje građana. Pate trgovkinje, zdravstveni radnici, civilna zaštita, vojska, vatrogasci, policija, patimo svi mi. U potrazi za odgovorima na teška pitanja koja si svi trenutačno postavljamo, razgovarali smo s psihijatricom Majom Vukojom koja radi na KBC Rebru. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

U lipnju prošle godine završila je Poslijediplomski studij iz psihoterapije. U siječnju ove godine završila je subspecijalistički ispit iz psihoterapije.

SEEbiz: Mišljenje i pomoć psihijatara je u ovo vrijeme prilično traženo?

Vukoja: Psihološka pomoć je uvijek bila važna, ali u ovim izvanrednim okolnostima došli smo u situaciju da se još teže skrivamo sami iza sebe, a time se ruše i mostovi stigme čemu doprinosi i dostupnost pomoći bez izravnog socijalnog kontakta s terapeutom. Svi mi imamo svoje zalihe uz pomoć kojih podnosimo stres, no one se u ovakvim okolnostima vrlo brzo potroše i tu nastupaju psihijatri i srodni stručnjaci.

SEEbiz: No, potreban je i oprez. Čovjek je jedinstveno biće s vlastitim neurozama s kojima se susreće, a međumrežje je preplavljeno raznoraznim guruima, terapeutima, samopomoći?

Vukoja: Kao i u svemu drugome u životu, uvijek imate originale i kopije iliti 'lažnjake'. Stručna osoba mora imati završeno adekvatno obrazovanje u vidu psihoterapijskog suporta, ali i osnove općeg medicinskog znanja da bi mogla prepoznati eventualna somatska pogoršanja ili, u okviru psihičkih bolesti, suicidalnost, potencijalnu heteroagresiju te rizik od psihotičnih/ maničnih epizoda. Naravno, pokušavamo si pomoći na sve moguće, a naročito lakše dostupne i manje osuđujuće načine, no to može biti opasan put koji ne vodi psihičkom poboljšanju. Ali, samopomoć kao pojam trebao bi imati pozitivnu konotaciju jer sve što nam pomaže, a ne šteti nam, moramo podržavati. Bila to meditacija, ponavljanje konstruktivnih afirmacija, muzikoterapija ili slične metode opuštanja.

SEEbiz: Neki zamjeraju šale na račun bolesti, izolacije, a neki objave o potresima, pandemiji. Pripisuje se širenje panike, a tu su i suprotstavljanje mišljenja ''legitimista'' i ''teoretičara zavjere.'' Radite na KBC Rebro, zaposlenici znaju pravo stanje stvari, bolnica definitivno nije prazna, ali i oni uz umor prolaze velika psihološka opterećenja. Humor, vijesti, teorije zavjere – kako se boriti protiv psihoze?

Vukoja: U našem mentalitetu prevladava kultura sarkazma, no to i ne mora biti tako loše. Uostalom, crni humor je jedna vrsta mehanizma obrane i on kao takav pomaže ljudima. U svakoj ozbiljnoj situaciji imati ćete skeptike, šaljivdžije, paničare i one koji pokušavaju naći tzv. zlatnu sredinu. A tu negdje i jest istina za kojom težimo. Naravno, svatko reagira ovisno o svom znanju, karakteru i životnom iskustvu te načinu na koji se i inače nosi sa problemima. Činjenica jest da je virus među nama i da se potresi događaju. Pričati o teorijama zavjere u ovom slučaju nije od pomoći, one nemaju lječidbeni faktor. Mi smo tu da probleme rješavamo u skladu s mogućnostima. U bolnicama se trenutno prednost daje hitnim stanjima te se rad bazira na dežurstvima, ali i ostalim smjenama u dogovoru s klinikama i osobljem. Opterećenje je veliko jer, uz strah od zaraze, i zdravstveni radnici su također obiteljski ljudi, imaju djecu, starije i bolesne roditelje, a škole i vrtići ne rade.

SEEbiz: Kažu: ''U postolara najgore cipele.'' Kako se psihijatri, psihoterapeuti bore od ove ugroze koja ne štedi nikog niti gleda na godine?

Vukoja: Najveći problem zdravstvenih djelatnika je realno postojanje dvostruke uloge. Mi smo u određenim razdobljima u životu i pacijenti. Naš mozak percipira zdravstvo po principu crno-bijele tehnike, ili si bolestan ili liječiš bolesne. Po iskustvu mogu reći da osobe zaposlene u zdravstvu najviše zanemaruju svoje zdravlje, često precjenjuju vlastite psihofizičke kapacitete i teško prihvaćaju slabost. Svaki psihijatar bi trebao imati svog psihijatra, a bolnica Balintove grupe podrške za zaposlene. Nažalost, uvijek padamo na dijelu realizacije. Ja često u šali kažem "i psihijatri plaču." Posao u bolnici je svaki dan kao jedan film u kojem se često rastužite, uplašite i zabrinete, a kojem često do samog kraja ne znate epilog. Uz fizički umor, to je vrlo nezahvalna uloga. Ali i ispunjavajuća kada vidite da ste nekom pomogli. I da ima osoba koje hodaju svijetom, a koji se osjećaju bolje baš zbog vas. Time dobivate ono što nazivamo smisao.

SEEbiz: I sami ste svjedočili o raznim zdravstvenim problemima i nesrećama koje ste proživjeli i preživjeli, uz, među ostalim, izravan susret sa smrću. Unatoč svemu tome, i svojim pisanjem u udruzi "Nismo same" pomažete mnogim ženama.

Vukoja: Kao i mnogi moji kolege, i ja imam svojevrsne zdravstvene probleme i u životu sam često, kako se kaže, nosila glavu u torbi. Tu nastupa moj vlastiti crni humor pa se i sama znam našaliti na svoj račun. Začudili bi se koliko ima oboljelih među zdravstvenim djelatnicima, ali hrabro idu dalje.
Tu prvenstveno mislim na maligne i autoimune bolesti, teške nesreće i osobne tragedije. Mislim da osobe koje prođu određene stvari u životu i prebrode ih, mogu biti najbolji i najempatičniji učitelji. Udruga "Nismo same" mi se jednostavno dogodila, to su one situacije u životu koje kasnije izrastu u nešto veliko i predivno, a snaga i toplina žena koje sam upoznala mi je ispunila život na jedan sasvim novi način.

SEEbiz: Nakon izolacije, kad popusti adrenalin, stres će učiniti svoje. Što nam je činiti? Kakve posljedice prijete?

Vukoja: To će dosta ovisiti o načinu izlaska iz opće izolacije tj. hoće li ona biti postupna ili nagla i, nažalost, o ekonomskim posljedicama. I opet će ovisiti o pojedincu. Svaka promjena zahtijeva prilagodbu i za očekivati je da ćemo se, koliko god euforični bili, pomalo i pogubiti u toj novo/ staroj situaciji. Prijeti nam opasnost da nakon početne sreće i konzumiranja svega do tada zabranjenog doživimo sindrom zatvorenika kada izađe iz zatvora. On je slobodan, ali ne mora nužno znati što će sa svojom slobodom. Mislim da ćemo nakon izolacije puno stvari iz prijašnjeg načina života morati mijenjati jer ćemo shvatiti da nas to više ne čini sretnima. Prioriteti će se mijenjati samo od sebe. Mi sami nećemo biti isti. To je fenomen koji ćemo tek upoznati i proučavati.

SEEbiz: Volonterski pišete i za časopis "Osmijeh". O čemu je riječ i koje su teme?

Vukoja: Teme časopisa Osmijeh su vezane uz mlade obitelji. Fokusirane su na rast i razvoj djece te na sve poteškoće koje se mogu pojaviti. Pa tako i one psihičke. Urednica časopisa je moja prijateljica iz srednje škole koja me jednoga dana pitala bi li za njih pisala određene teme iz područja dječje psihologije i psihijatrije, ali da časopis funkcionira samo zahvaljujući volonterima. Tako je i nastao "Osmijeh" i ja sam postala dio tima.

SEEbiz: Osim što ste psihoterapeut, Vi ste i zapažena književnica, rado objavljivana, a i Vaša poezija je poprilično praćena i uvažavana na Facebooku? Uz sve to lijepo i pjevate, pa Vas pratitelji rado i poslušaju. Recite nam nešto više o svom umjetničkom radu, ali i objasnite onog galeba u svakoj snimci.

Vukoja: Kad sam se rodila, prvo sam propjevala, zatim počela pisati s dvanaest godina, a kasnije sam upisala medicinu jer sam od djetinjstva voljela razgovarati s ljudima koji su mi, iako često stariji od mene, povjeravali svoje probleme. U osnovnoj školi sam pjevala u školskom zboru, a kasnije je sve išlo nekako više neslužbeno. Na društvenim mrežama prate me i neki od mojih pacijenata kojima je u početku bilo čudno vidjeti drugu i potpuno suprotnu stranu svog psihijatra, ali su se s vremenom naviknuli.

A galeb...ima jedna davna anegdota vezana uz njega. Dolazi nam iz Starog Grada na Hvaru koji je moj drugi dom.

Bila je večer, šetala sam rivom i ugledala ga u jednoj maloj trgovini, onako izvana, s ulice.
Bio je tako stvaran da je majka izjavila da izgleda kao da će poletjeti. I to je bilo to.
Kolega mu je nedavno dao ime Letan.

Letan je simbol mora, pjesme i slobode.

Ukratko, mene.

SEEbiz: Koja je vaša derefleksija kojom se oslobađate od svih dnevnih pritisaka?

Vukoja: Upravo poezija i glazba. Volim i biti uz životinje, more i rijeku. Opuste me filmovi i serije, ali i knjige. Redovito vježbam nakon čega se također osjećam bolje. Ali, sve bi teže funkcioniralo da nije bliskih ljudi koji mi pomažu i čine svakodnevicu ljepšom i lakšom. Jer svi mi trebamo nekoga i ne možemo opstati samo bivajući potrebni.