Iskustvo rapskih humanitaraca: Evo što treba napaćenim stanovnicima Banovine

Među tim mladim ljudima bile su sestre Prašnjak iz Strašnika, sela za koje mnogi nikad nisu čuli sve do sad, na žalost. Te cure su uvijek davale sve od sebe da pomognu drugima, iako ni same nisu imale puno. U tom malom selu Strašnik osnovale su udrugu mladih Strašnika, organizirale zabave, druženja, radne akcije, humanitarne akcije... I živjeli mirno i skromno u svome selu koje je stradalo u Domovinskom ratu.

I tako sve dok im razorni potres nije uništio sve. I ni tada nisu zatražile niotkoga pomoć, ali mnogi su se sjetili njihovih djela i dobrote pa su se sami javili nudeći pomoć.

I ja sam ih se sjetio, i samo sam objavio status na Facebooku u kojem sam htio pokušati naći jednu običnu kamp prikolicu u kojoj bi njima bilo makar malo toplije ovih dana. Status na FB se nije još ni "ohladio", a već je stigao poziv u kojem mi Tomislav govori da ima prikolicu i da će ju donirati.

Pomislio sam da bi bilo dobro, kada već vozimo tu prikolicu, prikupiti i nešto najosnovnijih potrepština.

Pišem novi status na Fejsu, pozivam ljude neka se priključe i mislim kako valjda neću doživjeti fijasko i da ću valjda uspjeti napuniti barem gepek mojeg auta, u najboljem slučaju kombi. Susjed (također Dražen) zove i nudi kombi prijevoz i svu drugu pomoć. Nane servis nudi prijevoz kameprice do Strašnika...

I onda slijedi nešto nevjerojatno... lavina kreće. Dok Tomisalv, Draž i ja pokušavamo izvući kamp prikolicu i nakrcati ju na kamion, mobitel ne prestaje zvoniti. Pozivi, SMS poruke, WhatsApp, Viber, Messenger... zvoni li ga zvoni.

Nakon što je kamperica ukrcana na šlep službu, Draž i ja nastavljamo s kombijem prikupljati krupnije stvari kod ljudi koji nisu imali prijevoz. Shvaćamo da je to uzelo maha i da nam je jedan kombi malo! Zovemo u pomoć Renata koji stiže s još većim kombijem Ribarić Interijeri. Od doma mi javljaju da je garaža koju sam nadobudno pripremio za pakete odavno popunjena, a sada da je već i dvorište zakrčeno i da ljudi ne prestaju dolaziti!

Mi i dalje obilazimo Rab, ljudi i dalje zovu... Pada odluka da tražimo i treći kombi! I tada stiže "nemoralna" ponuda od Krstinića da uzmemo njegov najveći kamion. Smatramo to dobrom idejom iako će kamion biti prevelik... Tako smo mislili.

Ako ste to popodne i večer prolazili kroz Supetarsku Dragu i niste znali kakva je ono gužva na cesti, kamioni, kombiji, auti, ljudi... to je bilo to. Ljudi moji, mi smo, u stvari VI STE napunili "do čepa" onaj Krstinićev kamion!

Kamion je napunjen, zatvoren i parkiran. Ujutro idemo na prvi trajekt i put Strašnika. Međutim, i nakon toga stižu poruke, pozivi, ljudi dolaze... Opet otvaram garažu i šaljem poruku Dražu da ujutro dođe ranije jer imamo još toga za ukrcati.

U četvrtak, 31.12. u 5.30h, sastajemo se na trajektu, Draž, ja, Tomislav i Darko koji vozi kamepricu. Krećemo za Strašnik. U Karlovcu odlazimo preko Tušilovića prema Glini. Prolazimo kroz Glinu, ulice su čiste, sve izgleda normalno dok se malo bolje ne pogleda pročelja zgrada, dvorišta, krovove... Službe su odlično odradile posao, vojska, vatrgosaci, komunalne službe. Grad je očišćen, ali tragovi su itekako vidljivi. Na radiju slušamo vijesti, od jutros opet trese, već dva puta... Nastavljamo dalje

Putem susrećmo samo vojsku i vatrgoasce koji marljivo rade, ali i puno kamiona, kombija, auta svih regsitarskih oznaka. Svi su nakrcani, svi voze pomoć.

Nešto poslije 10 sati dolazimo do Strašnika, epicentra onog prvog potresa. Odmah na ulazu u selo nalazi se kuća obitelji Prašnjak kod kojih i vozimo pomoć. U njihovom dvorištu nalazi se već nekoliko kamp kućica koje su stigle tijekom noći, a kod njih su samo parkirane dok ih ne odvezu dalje

Susret sa sestrama Prašnjak je dirljiv... Nismo se vidjeli par godina, a ova prilika za novi susret nikako nije dobra.

Kiša lagano pada, blato je na sve strane... U voćnjacima preko puta nalaze se šatori sklepani na brzinu od najlona, cerada... U njima spava veći broj ljudi. Uskoro za nama u selo pristiže sve veći broj vozila, a zbog jako uske ceste stvaraju se čepovi, gužve, kaos. Ljudi u najboljoj namjeri dovoze pomoć, ali to nije dobro. Najosnovnije stvari; hranu i higijenske potrepštine su već dobili. Hrane i šampona ima za narednih šest mjeseci, ali nema se vremena jesti i kažu mi da već tri dana nisu jeli unatoč hrani koju imaju. Higijenske potrepštine također sada jako malo znače jer gdje se uopće okupati?

S obzirom da smo stalno bili u kontaktu s njima dovezli smo im i isporučili u četvrtak ono što se danas tek počinje skupljati u centrima Crvenog Križa; madrace, grijalice... Strogo namjenski smo prikupljali pomoć i dovezli ono što im nedostaje u tom trenutku. U kamionu smo imali oko 40 madraca, preko 20 grijalica, 100-tinjak deka, popluna, posteljine... To je ono što im je najviše trebalo.

Gledam te ljude i čine mi se pomalo izgubljeni, a kako i neće biti... Stalno netko dolazi i stalno im netko nešto govori, pita, nudi, daje... Glava im je puna svega, puna kojekakvih informacija, lica, glasova, a oni u stvari nemaju vremena makar ni na trenutak biti tužni ili misliti na ono što im se dogodilo. Ti ljudi jednostavno nemaju vremena jesti, misliti, sažaljevati sebe, pa ni proklinjati sudbinu koja ih je zadesila.

Gledajući sve to sa strane zaključujem kako tamo nedostaje neki autoritet, zapovjednik, osoba koja će organizirati sve i koja će ih osloboditi pritiska koji im svi mi stvaramo. Iako smo svi tamo u najboljoj namjeri, mi samo radimo dodatni pritisak. Nije prošlo ni 24 sata od potresa, a njihovo selo je puno vozila i osoba sa svih strana Hrvatske, i šire... Da se razumijemo, ne treba za tu organizaciju nikoga kriviti, državne službe stvarno rade posao, ali možda Civilna zaštita treba imati ljude koje će poslati po selima i dati im zadatak da se bolje organizira. S obzirom da sam bio bio vojnik, čini mi se da je ovdje stvarno potreban zapovjednik koji će u kratkom roku organizirati funkcioniranje života u ovim uvjetima, te smanjiti pritisak sve sile ljudi koja se tu kreće iako često bez potrebe... No dobro, to je moje osobno i subjektivno mišljenje i ne mora značiti da sam u pravu. Samo donosim svoja razmišljanja na osnovu viđenog.

No dobro, pomoć je isporučena tamo gdje je potrebna i to je sada navjažnije. Uz spomenute madrace, grijalice i deke, našlo se tu jako puno muške i ženske odjeće, obuće, hrane, higijenskih potrepština... Ljudi su odlazili u dućane i kupovali namjenski, pakirali, obilježavali. Donosilo se domaće voće, sokovi, med, dezificijensi, maske, slatkiši, brašno, sol, šećer, ulje, lijekovi, hrana za životinje...

Jedan savjet; nemojte ići samostalno i voziti pomoć ako se već niste unaprijed s nekim konkretno dogovorili. Ne skupljajte više odjeću i obuću jer to im stvarno ne treba, a i nemaju gdje sve to skladištiti. Sve zadruge, dvorane, društveni domovi po okolnim mjestima pune su pristigle pomoći! Sve je puno do vrha i za hranu i odjeću se ne treba brinuti. Ono što je potrebno su deke, madraci i grijalice, radna odjeća i obuća, i to zimska, topla. Zatim agregati, baterijske svjetiljke, cerade, najloni, građevinski materijal, daske, letve... Ali sve što imate za njih i sve usluge i poslove koje želite ponuditi prvo s nekim iskomunicirajte i idite samo namjenski u dogovru s nekim na terenu jer u protivnom samo gubite vrijeme i stvarate kaos na cesti.

Još jedna stvar; ne dopustite da vas oni koji iz svojih udobnih fotelja, namjerno ili naivno slučajno, šire lažne vijesti, paniku, mržnju, da vas koriste kao svoje oružje. Ne dijelite putem društvenih mreža objave kojima ne znate porijeklo niti istinitost isitih. Ne nasjedajte na objave o bacanju hrane, o gladnima i zaboravljenima, o državi i vlasti koje ništa ne rade, o bandama koje zaustavljaju i napadaju humanitarnu pomoć. Ako vas zanima je li od toga nešto istina onda izađite iz svojih toplih domova i otiđite na razrušenu i hladnu Baniju i uvjerite se sami kakvo je stanje na terenu.

Znate li samo koliko sam ovih dana vidio ženskih, ali i "tvrdih" muških suza? Koliko je samo u ova dva dana "knedli" zastalo u grlu.... Lud smo narod totalno. Nekad se čini kako za nas jednostavno nema nade i onda se dogodi neka tragedija koja nas ovako ujedini. To je samo dokaz kako nema veze ono s čime nas truju svaki dan preko medija; politika, crveni, crni, zeleni, lijevi, desni... Svi dišemo kao jedno, svi su uz taj napaćeni narod Banije.

Ovom prilikom se zahvaljujem svima koji su se odazvali pozivu za pomoć. Zahvaljujem se svima koji su došli pomoći pri utovaru, svima koji su nudili pomoć, susjedima iz Drage, i svima ostalima s cijelog Raba, svojoj obitelji koja je cijeli dan zaprimala, sortirala, obilježavala i utovarivala pristigle pakete.

Ispričavam se svima kojima sam kasno odgovorio, onima kojima možda nisam uopće odgovorio kao i onima koje sam morao odbiti. Stvarno, još jednom VELIKO HVALA svima.

Foto: Dražen Kasprek

Rab Danas