Hrvatska još nema protokol liječenja oboljelih od anoreksije

- Pretjeran gubitak kilograma samo je simptom psihičkog poremećaja, ali se internisti u bolnici fokusiraju samo na fizičko dobivanje kilograma, a riječ je o osobi, odnosno djetetu u ovom slučaju, koja će i s 20 kilograma u ogledalu vidjeti da ima 100 kilograma. Liječnica je bila zadovoljna kad je moja kći zahvaljujući hranjenju na sondu dobila na kilaži i bodrila ju je riječima: “Bravo!”, ali je Ana nakon toga neutješno plakala, bila je nesretna zbog tih kilograma - opisuje majka djevojčice koju su u Večernjem listu nazvali Ana.

- Dolazili smo u Zagreb i na Rebru je hospitalizirana u nekoliko navrata, a zahvaljujući suradnji s psihijatrijskim odjelom stanje joj se poboljšalo. Stvar je u tome da je kod anoreksije uz somatsko liječenje nužna i psihološka pomoć i to bi trebalo ići u paketu - govori Anina majka.

Maloljetni se bolesnici od poremećaja u prehrani mogu liječiti na pedijatriji KBC-a Sestre milosrdnice i nakon tjelesnog poboljšanja upućuju se na psihoterapiju. Međutim, problem neadekvatnog tretmana oboljelih od anoreksije u Hrvatskoj godinama se ignorira, a uzrok mu je upravo izostanak suradnje između psihijatara i internista. Alarm su uključili iz grupe podrške roditeljima djece s poremećajima u prehrani koja godinama djeluje pri Psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan” u Jankomiru, a koju je osnovao dr. Hrvoje Handl, voditelj tamošnje Dnevne bolnice za poremećaje prehrane (H)RANA. U pismu koje su uputili ministru zdravstva Viliju Berošu ukazuju na problem punoljetnih osoba s vrlo niskim indeksom tjelesne mase (ITM).

”Problem nastaje kod bolesnika starijih od 18 godina koji ionako nisu skloni liječenju. Zahvaljujući Psihijatrijskoj bolnici ‘Sv. Ivan’, dr. Handlu i njegovu timu, bolesnici se mogu, ako imaju minimum ITM 15, liječiti u dnevnoj bolnici psihijatrijskim tretmanom, koji može trajati godinu-dvije i to ako je pacijent motiviran. No oni koji imaju ITM niži od 15, nemaju tu mogućnost. Upućuju se u bolnice na gastroenterologiju, gdje provode nekoliko dana”, stoji u pismu.

Tih je nekoliko dana dovoljno da im se trenutačno spasi život, da ne dođe npr. do zatajenja bubrega ili srca, ali vraćaju se praktično u istom stanju na psihijatriju. Nerijetko pacijente psihijatri šalju gastroenterolozima, a gastroenterolozi psihijatrima. “Moja kći imala je ITM 9 kad su je pustili iz bolnice jer nisu znali što bi s njom, molili su nas da odemo negdje drugdje, ali nisu znali gdje”, stoji u pismu jedne očajne majke upućene ministru.

Ono što Hrvatska nema, a ima Slovenija i niz drugih zemalja, jest definiran protokol liječenja oboljelih punoljetnih osoba. Traži se stoga da se definira protokol i jasna pravila prema kojima će osobe s vrlo niskim ITM-om biti liječene na odjelima interne medicine, ali uz podršku psihijatara, koji s tim (mahom) pacijenticama trebaju razgovarati i pomoći im da izdrže terapiju internista, koja im užasno teško pada.

U KBC-u Zagreb imali su suradnju tog tipa, ali je to prekinula pandemija, a dodatno onemogućila rekonstrukcija koja kreće i koja će dodatno smanjiti kapacitete na Rebru.

- Pacijenti s anoreksijom su internistički pacijenti samo u slučajevima teške pothranjenosti, kada više ne mogu sami jesti. Tada im internisti mogu dati potpornu nutritivnu terapiju. Inače su oni psihijatrijski bolesnici jer to je visokoprofilirana psihijatrijska bolest i mi smo nemoćni u terapijama koje oni trebaju - kaže prof. Željko Krznarić, pročelnik Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju KBC-a Zagreb.

Imali su, dodaje, dobru suradnju s dr. Darkom Marčinkom, koji je vodio odjel za poremećaje prehrane. Tim tim za kliničku prehranu sa Zavoda prof. Krznarića brinuo se za intravenozno hranjenje bolesnica koje su ondje bile hospitalizirane zbog anoreksije. Bilo je i situacija oduzimanja poslovne sposobnosti tim pacijenticama, kako bi se izbjegao smrtni ishod njihove bolesti.

Anoreksija je bolest opasna za život. Pogađa oko 4% stanovništva i ima najveću smrtnost među mentalnim bolestima.