Berlin: Sarajevski burek i ćevapi postali pravi hit

Imbis "Sarajevo" je u berlinskoj četvrti Wedding za vrijeme proteklih praznika jedva savladao sve narudžbe. Hajrudin Jusufi nadgleda rad radnika u svom malom imbis-restoranu, ali u zadnje vrijeme je svaka ruka, pa i šefova, posebno dragocjena. Red je podugačak, a i telefon neprestano zvoni. Ljubitelji bosanske i balkanske kuhinje dolaze iz cijelog grada da pokupe naručene pite, ćevape, pljeskavice, baklave.

Baklava je ovog dana već u četiri sata popodne rasprodana. Iduća će biti gotova tek sutra, izvinjava se vlasnik. U imbisu je tek nekoliko stolova, svi su zauzeti. Jedan od gostiju, rodom Sarajlija, kaže da ovaj prostor nema šarm baščaršijske buregdžinice ili ćevabdžinice, ali da je burek k`o u Sarajevu. Svako tko dođe i pojede, vrati se sit i zadovoljan kući. Tu je i nekoliko njemačkih gostiju, nakratko su sjeli dok čekaju na burek i ćevape.

"Sasvim slučajno sam pročitao članak u novini "Berliner Zeitung", u kojem su jako hvalili jelo u ovom restoranu i od tada redovno dolazim, uvijek kad imam želju da jedem nešto autentično. Puno više volim bosanske ćevape od turskog ili arapskog kebapa", priča mi jedan od Nijemaca i žali što ne može naručiti pivo ili šljivovicu. U "Sarajevu" se naime alkohol ne prodaje.

U imbisu sjedi i jedna arapska obitelj s dvoje djece. I pred njima ćevapi, burek, coca-cola i jogurt. U pozadini se čuje pjesma Dine Merlina., "Je l`Sarajevo gdje je nekad bilo".

54-godišnji Hajrudin Jusufi je rođeni Sarajlija. Do rata je živio u gradu i radio u buregdžinici "Sač" na Baščaršiji, koja je pripadala njegovom, kako kaže, rahmetli-ocu koji je bio porijeklom iz Makedonije. S njegovom majkom Bosankom, rođenoj u Janji pored Bijelline, osnovao je obitelj i dobio djecu.

Početkom rata u BiH, otac se odlučio vratiti u Makedoniju. Na Ohridskom jezeru otvara buregdžinicu po uzoru na sarajevsku.

Hajrudin, koji je prva iskustva u gastronomiji sakupljao u "Saču" na Baščaršiji, radi kod oca i u Ohridu. 2015. godine odlučuje sreću potražiti na Zapadu i dolazi u Berlin. "Radio sam prvo po hrvatskim i talijanskim restoranima, znam kuhati, no shvatio sam da ipak najbolje znam kako se prave pite i ćevapi. Ovdje, osim toga, ima jako puno talijanskih i hrvatskih restorana, a bosanskih tek nekoliko. Za vrijeme korone sam uz to, ostao bez posla i prije nešto više od godinu dana sam se odlučio na rizik i otvoriti vlastiti restoran. Rizik se isplatio, evo me sad, skoro se ne mogu obraniti od mušterija", priča s ponosom.

Dok pričamo Hajrudin pomaže u pakiranju naručene hrane sinu Abdulahu i zetu Aliju. Ali ljubazno pozdravlja goste i razgovara s njima. Jedan stidljivo na bosanskom pita da li može naručiti na veresiju, kraj je mjeseca, pa kad "legne" socijalna pomoć, doći će platiti. Smijem se u sebi, poznajem to iz Bosne.

U vreloj kuhinji vrijedno i bez pauze radi nekoliko drugih članova obitelji. "Ovakav biznis može uspjeti samo uz pomoć obitelji", objašnjava Hajrudin. "Moraš biti spreman puno raditi, i to sa srcem. A i znati što radiš. Ta tehnika razvlačenja jufki, pravljenje smjese mesa, krumpira, sira, buće, to se prenosi s koljena na koljeno."

Na karti, između ostalog, burek, sirnica, krompiruša, zeljanica. Ispod sača, mirisne i hrskave kao u u Sarajevu. Ćevapi su nešto drugačiji. Meni nedostaje fini okus bijelog luka. Hajrudin mi objašnjava da je recept prilagođen njemačkom ukusu. Lepinja mi se jako sviđa, kao kod tuzlanskih ćevapa, poljevena, ali uz nju se dobija i kajmak, kao u sarajevskm ćevabdžinicama.

Ja, rođena Tuzlanka, volim lepinje sa poljevom, kažem mu, a on mi priča da su mu rođaci i vlasnici poznate tuzlanske ćevabdžinice "Sarajka". Uz ćevape se može naručiiti i turski ayran, a i jogurt: "Imamo inače u ponudi i bosanski jogurt 'Moja kravica' , no rasprodan je", priča mi Ali.

Kao alternativa u jednoj od vitrina stoji slovenski jogurt. I slovenska kisela voda. Pitam šta je sa bosanskohercegovačkom mineralnom vodom iz Tešnja, koju je pio i Bill Clinton u Bijeloj kući? Možda ću je tu moći ubuduće kupiti?

Hajrudin Jusufi ima gomilu planova za ovu godinu koja je tek počela. Upravo traži, kaže, novi prostor za veći restoran."Ove prostorije sam našao jer je prethodni vlasnik morao zatvoriti zbog korone. Svidjele su mi se, iako su male, jer su u Weddingu, berlinskoj četvrti koja je jako multikulti. Mene posebno raduje što mi dolaze ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije, ali i svi drugi. Za ovakav restoran to mora biti jedna od takvih četvrti da bi bilo dovoljno gostiju. Mada profitiramo i od usmene propagande, od preporuka onih koji vole našu hranu".

Obitelj Jusufi profitira i od dolaska ljudi iz bivše Jugoslavije, koji u potrazi za boljom budućnošću sve više napuštaju svoje domovine i nalaze novu u Berlinu. "Oni naručuju ćevape i pite za rođendane i partije, nekad za 50 osoba. Mi smo onda u velikoj frci, ne znamo kako da to sve postignemo. Stoga se moramo proširiti, da mogu zaposliti više radnika."

I ja se opraštam sita i sretna, i uz to nosim kući zapakirane bureke i ćevape. Baklavu, nažalost, ovaj put ne mogu ponijeti jer je nema, hurmašice ne volim. Idući put će baklave sigurno biti, obećava mi Hajrudin Jusufi i moli me da ga ubuduće zovem Hajro, kao svi koji ga poznaju. To sam mu lako mogla obećati.