Autor brojnih knjiga s područja poslovnog odlučivanja, neobičan i po svemu nekonvencionalan - dosljedno sebi - bio je provokativan, pa se prvi dan po pauzama dosta pričalo: poslije Facebooka me dodirni nježno. Predavanje je otvorilo brojna pitanja, a neka od njih ćemo postaviti predavaču.

SEEbiz: Na konferenciji HUOJ-a u Areni izjavili ste kako direktori marketinga vrlo teško prihvaćaju to što više ne mogu usmjeravati proizvode na ciljne skupine i davati  bonuse „trgovačkim putnicima za učinak“ kako bi ostvarili više od planiranog. To je samo jedan od brojnih refleksa s kraja 60-ih koji danas više ne donose rezultate. Posljednjih tridesetak godina radili ste s puno različitih direktora raznih tvrtki. Tko su ljudi koji, po vašem mišljenju, najbrže prihvaćaju vaše ideje i što mislite, koji je razlog tome?

Baračkai: Oni koji žele promjene i bez da one dođu od nje(ga), kao i oni koji bi prihvatili ideje (naravno, ne bilo kakve) od nekoliko knowledge workera u organizaciji. Ne dajem im nešto novo „za poslovanje“ nego „o poslovanju“. U radionicama ili u shadow-coachingu im pokažem kako bih razmišljao putem novih pojmova u poslovanju. Moj utjecaj na nekakvo razmišljanje u organizacijama ne predstavlja ni manje ni više od toga. Ne znam razlog, ali znam što mi govore dok me pozivaju na 4-8 dana coachinga ili na osmišljavanje radionice (workshopa): „Dođi podijeliti sa mnom moju samoću. Malo ćeš zamutiti ovu ustajalu vodu u nekim glavama.“ Na kraju se stvarno nešto i dogodi - ne radim čuda, ali se događaju čudesne stvari.

SEEbiz: Društvene mreže, konkretno Facebook, usporedili ste sa šetnjom na korzu. Tamo idemo da bismo vidjeli i bili viđeni. No, prava komunikacija odvija se izvan društvenih mreža, onda kada se na fejsu dogovorimo "vidimo se u podne na trgu ispod sata". Kao i većina tehnoloških alata, koji danas rade ono što je čovjek nekada morao raditi sam, samo puno brže - i Facebook radi upravo to.  Mislite li da je prisutnost na društvenim mrežama danas nužna u poslovanju? Možeš li biti uspješan i bez "publike amatera", onda ako se "ispod sata" dogovoriš SMS-om umjesto Facebookom?

Baračkai: Prvo je potrebno razjasniti da se niti jedan krik tehnologije ne bi prihvatio kada bi to od nas zahtijevalo promjenu baš svega. Svi ovi alati su zapravo ubrzali one procese koje smo odavno željeli ubrzati: brže saznamo „tko je na korzu“ i ne moramo biti tamo da bismo vidjeli kakvu si je novu odjeću netko kupio u Grazu. Sada svoju novu robu uslikaš i vidim ju na internetu za nekoliko sekundi.
Ono što Vi zovete „prava komunikacija“ ja zovem „povjerenje“.  Neosporno je da tu ima dosta trikova, poput onih iz dobro prodavanih knjiga o „govoru tijela“ i slično. One su donijele neke prve rezultate dok svi nisu svladali „gradivo“ - u tim lekcijama nije samo uputstvo za korištenje umjetnog osmijeha, već je ujedno i uputstvo za njegovo otkrivanje. Ljudi koji su „obučeni“ kako bi zračili povjerenjem stigli su na „nudističku plažu“ gdje šminka ne skriva ništa.
Može li se uspješno poslovati i bez toga? Naravno da može. Društvena mreža bi mogla biti „jedan od...“, ali nikako jedini medij uspostavljanja veza. Nemojmo zaboraviti da medij za podjelu znanja nije potreban samo na „outputu“, već i na „inputu“ znanja. Tako smo došli i do pravog problema. Ne znamo je li e-medij dopuna ili zamjena podjele znanja. Ne mislim da bilo koji e-medij mora zamijeniti ono što se događalo u kafiću u pauzama ove konferencije. Kao i uvijek, radi se o razmjerima.

SEEbiz: Generacija koja danas počinje shvaćati da se nisu samo promijenila pravila igre, već i sama igra, vapi za promjenama. U knjizi Mali princ, Exupery priča kako je nacrtao zmiju koja je pojela slona. Odrasli su mu govorili da se okani crtanja: "Ma, nitko ništa nije pojeo, zar ne vidiš da je to šešir?" Jedino je Mali princ razumio. Mislite li da će shvaćanje "malih prinčeva" doći prirodno, evolucijom ili ćemo ga morati malo "ubrzati" - i kako?

Baračkai: Kada bi svi bili mali prinčevi, pojam Malog princa bio bi suvišan. Jednako tako, kada bi sve žene skakale istu visinu, onda Blanka Vlašić ne bi bila slavna. Evolucija je dozvolila da bude više onih koji vide šešir. Ne bismo bili sretni kada bismo im uzeli pravo na mišljenje da je to šešir. No, ne bismo bili sretni ni onda kada ih nitko ne bi zbunjivao. Idealnu organizaciju zamišljam tako da u njoj radi 960 onih koji vide šešir i 40 onih koji crtaju zmiju koja je progutala slona. Moj je posao da i jednima i drugima objasnim da tako treba biti. Ovdje moram dodati: oni koji govore da to nije šešir nisu mrzovoljna i razočarana opozicija onima koji su uspjeli doći na vrh organizacije.

SEEbiz: Kako današnjim poslovnim ljudima skrenuti pozornost s neprestanog određivanja ciljeva na temelju prognoza stanja okruženja, odnosno na koji način pozornost usmjeriti ne na cilj, nego na vrijednost onoga čime se bave?

Baračkai: Zasigurno ima više načina. Vjerujem u doživljavanje katarze. Upravo zato pripremamo radionice u kojima bismo između mojih predavanja ubacili i poneko djelo velikih dramskih pisaca, kao što sam danas na kraju predavanja predložio Mizantropa. Kada bismo zajedno otišli u Dubrovnik, gdje će za nekoliko dana biti premijera istoimene predstave, onda bismo u trećem dijelu radionice paralelno mogli raspravljati o onome što sam rekao, kao i o onome što smo vidjeli u kazalištu.
Katarza je upravo u tome da netko vidi šešir, a netko zmiju, a zašto za nekoga to ne bi bila hrpa pijeska kojeg je donio vjetar. Različito dodavanje značenja (sensemaking) put je ka stvaranju višeznačnih inovacija kojima će korisnik dodati vrijednost kakvu god on hoće. Mi zapravo takvim pristupom ne ciljamo na ništa, već nekome dajemo šansu. Ako uspijemo na tržište staviti nešto što će različitim ljudima značiti nešto, onda idemo dokle god možemo. No, ako nitko ne može tome dodati nikakvo značenje, onda prestajemo i krećemo u nešto novo. Tako je i sada: imamo uspješne i neuspješne „proizvode“, samo se sada brojni živciraju zbog neuspješnih, jer pomoću njih nisu postigli cilj.

SEEbiz: Ljudi obično kažu da oni koji čitaju najnoviju literaturu, slušaju predavanja i uče nove stvari, najčešće nisu oni koji donose ključne odluke u organizacijama. Kako doprijeti do donositelja odluka koji su često suženog fokusa ili naprosto od žrvnja svakodnevice ne stignu promišljati na nov način?

Baračkai: To je zapravo bit coachinga. Coach nove stvari treba staviti u kontekst donositelja odluke tako da ubacuje ideje „o poslovanju“, a  da donositelj odluke sam kreira ideje „za poslovanje“. Naglasak nije na čitanju i učenju - iako su to potrebni alati - već na spoznaji. Ako coach dovoljno čita novitete gurua poslovnog razmišljanje i poznaje poslovno odlučivanje, vrijeme spoznaje će se znatno skratiti.