Banovina na izdisaju, a ima sve preduvjete za razvoj stočarstva

Kuća u Strašniku nije za stanovanje, slijedi joj temeljita obnova. U dijelu štale koji zovu rodilištem napukli su temelji, u drugom dijelu zalegao krov. No “sretno” janje koje je opravdalo ime koje su mu dali cijeloj je obitelji Milošić, koja živi od stočarstva, ulilo optimizam za dane koji dolaze. Već idući dan Srećko se s četveročlanom obitelji uselio u kamp-kućicu koju su dobili na korištenje. Hranili su ga na žličicu da ojača, a od prije nekoliko dana obitelj živi u montažnoj kući s tušem i sanitarnim čvorom anonimnog donatora, koji Martina Milošić u šali naziva de luxe smještajem. 

– Preživjeli smo, to je najvažnije. Puno je ljudi gore prošlo, a mi smo u najboljim godinama da pridonesemo ponovnom oporavku ovoga kraja. Suprugu su 43, meni 42, tako da definitivno ostajemo na svome – kaže Martina.

S OPG-om su startali doslovce od nule. Sve što su imali uložili su u pašnjake i ekološki uzgoj ovaca, kojih je trenutačno 45, te 35 janjadi. Planirali su se i širiti, podići plastenik, ambicija je puno, a budući da je stoka danas jedino sidro koje stanovnike Strašnika, a i ostalih sela Banovine veže za ostanak, starija kći, srednjoškolka, pohađa veterinarsku školu.

– Zbog potresa imali smo puno preuranjenih janjenja u štali, prvih sedam dana ovce uopće nisu htjele jesti i još su u strahu, kao i mi, no proći će i to. Dobri ljudi i stručne službe svakodnevno nas obilaze. Trenutačno nam nedostaje samo prihrane za janjce – kazala je Martina za Večernji list.

No žalosna je što puno ljudi iz sela prodaje svoje blago jer se sele ili su im i štale toliko oštećene da ga ne mogu zadržati. Tvrtke poput PPK i sestrinske mu Vajde u sastavu grupacije Pivac zato su sa svojim kooperantima s Banovine od prvoga dana na terenu. Petero njih iz Donje Bačuge, Velikog Šušnjara, Dragotinaca i Grabovca Banskog za njih proizvedu oko 3600 svinja, najveći oko 1200 komada. Štale su im uglavnom sačuvane, no tri su obitelji ostale bez krova nad glavom, kuće su im neupotrebljive, pa su im nakon nekoliko dana nabavili i kontejnere za stanovanje, doznajemo od predsjednika uprave PPK Igora Miljaka.

– Prvi dan nije bilo ni vode, struje, pa je trebalo i improvizirati, s obzirom na to da se životinje strojno hrane. Jednom se kooperantu srušio i silos, životinje su bile preplašene, neke su i uginule, no trudimo se da im priskrbimo sve potrebno, od hrane za životinje pa nadalje. Dio svinja u međuvremenu ide i na klanje pa ćemo već nakon 15-20 dana farme ponovno napuniti – kaže Miljak, uvjeren da stočari nikad neće napustiti svoju zemlju.

Stoka je dio njihove obitelji, ne kaže se uzalud da je blago. Makar spavali u autu, nastavljaju raditi.

– Ružno je u nepogodama tražiti priliku. Taj dio Hrvatske do potresa je bio sramotno zaboravljen. No sad je prilika da se cijeli taj kraj pokuša revitalizirati. On je oduvijek bio stočarski, Gavrilović je nekad tu imao organiziranu proizvodnju, kooperaciju, farme... koje su vukle naprijed cijeli taj kraj, a danas je ostala svega nekolicina jačih kooperanata koji rade s nama. Hrvatskoj trebaju dostatne količine sirovine za domaću industriju i potrošnju. Sada kad postoje izdašna sredstva Ministarstva poljoprivrede i ciljane kreditne linije u tom smjeru, za gradnju reprocentara, krmačarnika i slično, nije ih problem usmjeriti u revitalizaciju svinjogojstva koje se u potpunosti može oporaviti u roku od 5-7 godina i dići na koju god razinu hoćete. S govedima to traje dulje, no čovjek mora imati motivaciju i sigurnu plaću da ostane gdje je. Donacije su, naravno, dobrodošle, no nakon nekoliko mjeseci, kad one presuše, a ne otvore se radna mjesta i ne privuku investitori, ne revitalizira stočarstvo bespovratnim sredstvima, a ne kreditima, teško ćete mlade zadržati tamo. Kuće će se obnoviti, ali postat će samo vikendice – rekao nam je Miljak.

To zna i ministrica poljoprivrede Marija Vučković, koja ovih dana, svjesna kako mnogi prodaju stoku u bescjenje prekupcima koji bijedu iskorištavaju kao priliku, opetovano poziva poljoprivrednike da je ne prodaju. Hrane za stoku ima dovoljno u skladištima, donacije svakodnevno pristižu, više od 380 tona koncentrirane hrane, sjenaže i sijena (od čega je podijeljeno oko 200 tona), a omogućen je, tvrdi, i premještaj i zbrinjavanje životinja s kojima ljudi nemaju kamo. – Ako je prodaja neizbježna, mi ćemo posredovati u otkupu – poručuje Vučković.

Vlada je ovih dana dala suglasnost i za izvanredne mjere pomoći, nabavu 621.500 kilograma stočne hrane u vrijednosti 1,5 milijuna kuna, na temelju čega će se osigurati hranidba 1800 goveda, 3500 svinja, 500 ovaca i koza, 10.000 peradi i tisuću konja za najmanje 30 dana na potresom pogođenim područjima. Ministarstvo je dosad posredovalo u prodaji 114 grla stoke, s HAPIH-om je kontaktiran 3241 PG, njih 1691 obišli su na terenu. Oštećeni su gospodarski objekti 1398 PG-ova, mehanizacija i strojevi kod 189. No kako dalje? Branko Bobetić, direktor Croatiastočara, kaže da su Sisačko-moslavačka i Ličko-senjska županija od Domovinskog rata izgubile 110.000 krava, što najbolje govori o nekadašnjem potencijalu u stočarskoj proizvodnji, od mljekarstva do teladi za mesnu industriju. Hrvatska je lani imala 474.000 goveda, od čega je u Sisačko-moslavačkoj županiji 32.000 grla. U tim brojkama krava je 13.600 (1990. godine 43.000), od ukupno 154 tisuće krava u Hrvatskoj. U otkupu mlijeka ta županija sudjeluje s 3%, a s kravama 9%.

– Potencijala za revitalizaciju stočarstva svakako ima, ali bez sustavne strategije, demografske obnove i ponovnog pokretanja proizvodnje, govedarstva i stočarstva, ništa se neće postići – napominje Bobetić. - Turska je u cilju demografske obnove svojedobno u svega nekoliko godina uložila stotine milijuna dolara u ruralna područja. Mlade je iz gradova privlačila na selo dijeleći obiteljima po 15 rasplodnih junica ili 40-ak ovaca, a sukladno tome rasli su i proizvodnja mesa i mlijeka. Možda za Banovinu ima i boljih rješenja. No bez ljudi nema ničega, upozorava Bobetić.

Ivo Grgić, profesor s Agronomskog fakulteta, kaže da su u sisačko-banovinskoj regiji, kao i ostatku Hrvatske, nositelji poljoprivrednog razvitka prije Domovinskog rata bili poljoprivredni kombinati koji su razvijali vrlo efikasne kooperacije s OPG-ima. Čak 85% BDP-a te regije, koji je stvaran u poljoprivredi, dolazilo je od OPG-a. U odnosu na prosjek RH, proizvodnja mlijeka po glavi stanovnika bila je 70% veća, prirast žive vage stoke za oko 60%.

Zahvaljujući MI Gavrilović, najvažnija stočarska grana bilo je svinjogojstvo, što s obzirom na nedostatak stočne hrane na Banovini i nije bilo ekonomski opravdano, kaže on. Od oko 300 tisuća proizvedene prasadi godišnje, 30% se organizirano tovilo na gospodarstvu, a 64% prodavalo drugim tovljačima. Samo u kooperaciji godišnje se tovilo više od 12 tisuća teladi i 130 tisuća svinja, što je pratila i “logistička” podrška, od zadruga, organizacija kooperanata, sajmova do veterinarskih stanica, zbog čega nijedan “rep” nije ostao neotkupljen. Osim Gavrilovića, na tom su području proizvodnju dizali i Vajda, koja je u Sunji imala klaonicu i hladnjaču za perad i divljač, Zagrebačka mljekara otkupljivala je mlijeko, a Segestica voće za preradu. No sve je izbrisano kao da nikada i nije postojalo pa, kada se govori o revitalizaciji ovoga područja, bolje je reći da se radi o novom početku, napominje prof. Grgić.

– Područje Banovine nije nazadovalo, nego je doživjelo kataklizmu. Ono što je započeo rat, dovršila je politika nečinjenja ili politika katastrofalnih poteza. Prema nekim izvorima od 1991. do 2020. godine Banovinu je napustilo 70 tisuća duša, broj stanovnika pao 40%. S migracijama povećavale su se i neobrađene površine te dolazi do znatnog porasta pašnjaka što su neki i ovdje “iskoristili” ili zlorabili. Urušavanje i nestanak industrije u Sisku, a zatim i u Petrinji i drugim manjim mjestima za posljedicu je imalo sve veće zaostajanje za ostatkom Hrvatske. A programa koji bi potakli dolazak kapitala i ljudi u to područje nije bilo. Banovina je postala slijepo crijevo Hrvatske, iako, istine radi, ni Lika te Kordun nisu bolje prošli. Zagreb nije i ne zna iskoristi blizinu Banovine, čak ni kao rekreacijskog područja i mjesta življenja – kaže on te dodaje kako ne treba zaboraviti ni da je u ruralnom području živjela znatna zajednica Srba o kojima se ni prije, a ni nakon rata nije vodilo previše brige.

Njihov udjel se s 41,2% u 1991. smanjio na manje od 13% u 2020. pa taj ispražnjeni prostor zarasta. Grgić smatra da je Vlada već trebala izaći s nekoliko jasnih poruka koje bi dale nadu ljudima toga kraja i zaustavile daljnji odlazak.

– Viziju treba ponuditi i onima koji bi došli ondje raditi i/ili živjeti. Stožer buduće poljoprivrede treba biti stočarstvo, i to ponajprije govedarstvo, dijelom krava – tele, a dijelom proizvodnja mlijeka. Ovčarstvo, kao i proizvodnja nekih voćnih vrsta također su prioriteti te je sada prilika i za rješavanje problema neobrađenog zemljišta. Cijelu Banovinu može se proglasiti područjem ekološke proizvodnje te tome prilagoditi potpore, dok je blizina Zagreba i zapadnoeuropskih država zbog razvijene prometne infrastrukture prilika za ruralni turizam – od lovnog, avanturističkog do agroturizma. Ne zaboravimo pritom da to područje može biti i područje stanovanja i/ili življenja, posebice u vrijeme sve većeg broja digitalnih nomada i činjenice da Hrvatsku godišnje posjeti oko 20 milijuna turista – rekao je Grgić.