Treba li zabraniti rad nedjeljom?

Ta tema se velikim dijelom svodi na priču o EU proračunu za sljedeće višegodišnje razdoblje 2021.-2027.. Hrvatska će navodno imati ključnu ulogu u zagovaranju interesa novih zemalja članica čiji je cilj očuvati financijsku omotnicu za korištenje EU fondova unatoč izlasku Ujedinjene Kraljevine, važnog financijera, iz EU.

Nije li to neobično? Pored svih akutnih problema ove zemlje – neefikasnog državnog sektora, visokog poreznog opterećenja, loše i nepredvidive poslovne klime i regulacije, nedostatka privatnih investicija, problema tržišta rada, da ne nabrajamo dalje, u Hrvatskoj se tjednima vrte teme koje ni na koji način nisu povezane s dugoročnim razvojem zemlje.

Zašto se to događa: zašto društvo i političari nisu u stanju prepoznati i rješavati razvojne prioritete?

Dva uobičajena objašnjenja su interesi i znanja odnosno ideje tj. nedostatak istih. Teorija o središnjoj ulozi interesa glasi da političari u izbornoj godini imaju izraženiji interes dodvoriti se glasačima pokazivanjem kako brinu o kvaliteti života „običnih ljudi" koji rade nedjeljom, ali zapravo to ne žele. Spominju se i interesi crkve i slabije konkurentnih trgovaca koji nisu u stanju privući nedjeljne shoppingholičare.

Slično tome, političari se prikazuju kao medijatori koji će uspješno iskamčiti više tuđeg („europskog") novca koji ćemo koristiti za razvoj: bilo bi suludo ne uzeti „besplatan" novac kada se nudi kao na pladnju, zar ne? Uspjeh u tom poslu u skladu je s interesom političara da maksimiziraju glasove na izborima.

Druga teorija ostavlja interese u drugom planu (na koncu, interesi su uvijek brojni i često suprotstavljeni pa nije jasno koji to interes političari točno slijede). Ta teorija glasi da javni sektor i političari koji ga vode nemaju dovoljno znanja za prepoznavanje i provedbu politika koje bi povećale dugoročni rast i razvoj. Stoga nema ni pravih ideja kako dugoročno povećati gospodarski rast. Politika se svodi na oportunističko korištenje prigoda koje se nasumice nude, a prigoda za poentiranje na neradu nedjeljom i europskom novcu naprosto izgleda – dobro. Kako i šira javnost pati od istog nedostatka informacija (i viška interesa za zadržavanje statusa quo), izborna baza i političke elite uzajamno pothranjuju percepciju pogrešnih prioriteta. Oni iskreno vjeruju da su zabrane rada nedjeljom i parsto milijuna eura godišnje iz EU fondova sile koje odlučujuće oblikuju naš razvoj i životni standard! Tako se (demokratski) vrtimo u krug.

Prikazana objašnjenja koja polaze od interesa i ideja skrivaju mogući treći razlog koji je u središtu današnje teme. Riječ je o psihološkim pristranostima političara. Političari su ljudi od krvi i mesa, pa kao i svi mi, imaju svoje unutarnje psihološke okidače koji se aktiviraju bez neposrednoga upliva materijalnih interesa ili racionalnih ideja i znanja. Naime, u reptilskom dijelu ljudskoga mozga djeluju različiti mehanizmi – emocije i automatizmi – koji (ponekad) prevladaju nad „racionalnom kalkulacijom" koja se odvija u frontalnom režnju naših sumnjivo oblikovanih glava. Bez neposredne svjesne kontrole okidaju se odluke aktivirane nekom promjenom u okružju (npr. približavanjem izbora). Stoga bi se i dio političkih odluka trebao moći objasniti psihološkim okidačima kao što su pristranost aktivizma i strah od rizika odnosno gubitka. Ekonomisti i psiholozi potonji okidač nazivaju averzijom prema riziku: kod većine ljudi javlja se snažnija (negativna) psihološka reakcija na mogući gubitak od pozitivne reakcije koju može izazvati isti apsolutni iznos dobitka. Ta podsvjesna psihološka "kalkulacija" (točnije emocija) pokreće akcije i utječe na odluke.

Pokazivanje važnosti dubokih psiholoških faktora koji okidaju odluke umjesto interesno-idejnih silnica iz racionalne domene, u nastavku teksta počiva na objašnjenju zašto interesi i ideje ne mogu objasniti sve političke odluke. U svrhu takvog objašnjenja poslužit će dvije spomenute aktualne teme – zabrana rada nedjeljom, koju obrađujem u današnjem, slučajno nedjeljnom tekstu, i politička borba za novac EU, o čemu ćete čitati u skorom nastavku ove prevažne teme.

Zabrana rada nedjeljom

Prema teorijama zastupanja i javnoga izbora, mogu se rekonstruirati četiri vidljiva interesa i ideje (i svi su se do sada spominjali u javnosti), koji mogu objasniti vladin prijedlog o zabrani rada nedjeljom:

1. Teorija o interesu radnika.

Ova teorija počiva na pretpostavci da ljudi koji rade nedjeljom ne žele raditi ili su podcijenjeni za taj rad. Vlada će ih zaštititi i time zaslužiti naklonost kod velikoga dijela birača („država brani ljude od zlih privatnika", a političari očekuju povrat na tu strategiju u vidu glasova na izborima).

2. Teorija o političkom tradicionalizmu.

Slično prvoj teoriji, pretpostavlja se da je biračko tijelo konzervativno i da nagrađuje takve politike. Ne radi se tu o u anglosaksonskom tipu konzervativizma. Konzervativizam-tradicionaizam u hrvatskoj inačici prepoznaje kršćanski i socijalni/socijalistički konzervativizam. Te tradicije nisu udaljene, kao što se može činiti na prvi pogled. Zbog toga se kod političara koji su racionalno usmjereni dodvoravanju biračima lako rađa ideja da će se predložena zabrana rada nedjeljom svidjeti većini.

3. Teorija o interesu crkve.

Ova teorija počiva na pretpostavci o moći crkve koja je navodno shvatila da „pastiri" gube svoje „stado" (i milodare) zbog shoppinga nedjeljom. Vrijeme je izgubljenu djecu vratiti pod okrilje tradicionalnog zaštitnika.

4. Teorija o interesu dijela trgovaca.

Ova teorija počiva na pretpostavci da neki trgovci imaju slab promet nedjeljom, ali i politički utjecaj. Sada ga koriste kako bi se zaštitili od uspješnijih konkurenata koji uspijevaju privući veliki broj kupaca nedjeljom.

Problem s ovim teorijama leži u pretpostavci o racionalnom kalkulusu interesa i ideja. Ako se pođe od te pretpostavke, broj i uvjerljivost racionalnih argumenata protiv zabrane rada nedjeljom puno je veći od argumenata za zabranu. Drugim riječima, ne samo da nema jasnog argumenta u prilog tezi da će zabrana ojačati pozitivnu sklonost glasača prema političarima, već se u racionalnoj analizi pokazuju rizici koji bi mogli dovesti do suprotnoga ishoda. Stoga postavlja pitanje zašto političari uopće ulaze u takve rizike:

1. Interes kupaca mogao bi biti suprotstavljen interesu radnika.

Broj nedjeljnih kupaca mnogostruko je veći od broja nedjeljnih radnika-trgovaca. Svi koji su navikli na nedjeljni shopping bit će kandidati za negativan odnos prema predloženoj zabrani. Na prvi pogled zbunjuje kada novinari zaduženi za intervjue u TV prilozima po shopping centrima pronalaze nedjeljne shoppingholičare koji zdušno podržavaju zabranu rada nedjeljom. Ako je novinar profesionalno obavio posao i predstavio javnosti sve stavove na koje je naišao, moramo uzeti u obzir da ljudi u takvim situacijama "prepada" TV kamerom i mikrofonom impulsivno daju društveno poželjne-očekivane odgovore. Veliko je pitanje što bi slučajni prolaznici izjavili da TV trpi pitanja koja su obogaćena kontekstom.

Na primjer, što bi bilo da se pitanje postavi u kontekstu mogućnosti regulacije minimalnog dodatka za nedjeljni rad ili nužnog broja slobodnih nedjelja za pojedinog radnika umjesto zabrane otvaranja trgovina nedjeljom?

2. Stavovi radnika koji moraju raditi nedjeljom.

Na racionalnoj razini nije jasno zašto se govori o zabrani otvaranja trgovina nedjeljom kada posvuda (ne računajući autora nedjeljne kolumne Partybreaker na Ekonomskom labu) puno veći broj ljudi radi nedjeljom. Ova je civilizacija odavno strukturirana prema načelu 24/7: što je, dakle, s benzinskim crpkama, vozačima javnog prijevoza, zdravstvenim ustanovama, medijima, telekomunikacijskim kompanijama, internetom, poduzetnicima i samozaposlenima, željeznicom, brodovima, autocestama, pilotima, stjuardesama, drugom infrastrukturom i ljudima iz stotina drugih zanimanja koji neizbježno rade nedjeljom, a za čije interese nitko ne brine, jer i malome je djetetu jasno da bi se kotač prestao vrtjeti kada bi zakon vrijedio jednako za sve? Ako razmislite o omjeru tih drugih zanimanja spram trgovaca, to je „N puta" više zaposlenih. Svi su oni potencijalni nezadovoljnici zbog zabrane rada nedjeljom koja ne vrijedi za njih. Prema tome, jednakost pred zakonom puki je konceptualni ideal koji služi za smirivanje loše savjesti pravnika i političara.

3. Zaštita ljudi, a ne trgovaca.

Naravno da za sve spomenute nedjeljne radnike može vrijediti načelo da ne mogu raditi baš svaku nedjelju. Valja se i odmoriti, provesti vikende s obitelji i u odmoru. Dalo bi se raspravljati o tome koliki je minimalni broj slobodnih nedjelja u godini neophodan za kvalitetan život. Nemam neki decidiran stav o tome – zagovaram raspravu u kojoj će se otvoriti to, ali i pitanje regulacije rada onih ljudi koji žele raditi nedjeljom (npr. jer nemaju što drugo raditi i puno brže dođu na posao i odu s posla). Takva rasprava mora poštovati načelo ljudske ravnopravnosti, što znači da po strani treba ostaviti pitanje je li netko trgovac, kontrolor leta ili informatičar u telekomunikacijskoj tvrtki.

Možda na kraju takve rasprave zaključimo da ne treba zabranjivati rad ljudi i ništa ne treba regulirati; možda zaključimo da treba regulirati dodatak na plaću i minimalni broj slobodnih nedjelja, ali doista mi nije jasno kojom bismo logikom mogli doći do zaključka da ćemo ljude od rada nedjeljom najbolje štititi tako što ćemo – zatvoriti trgovine?

4. Mogući pad prometa i broja zaposlenih.

Nadalje, zašto bismo vjerovali da će se koristi od nedjeljnog shoppinga jednako razmjestiti na preostalih šest dana (jer ljudi moraju kupiti ono što moraju kupiti)? Zašto bismo nedjeljni shopping promatrali kao moralno sumnjiv čin ako sam čin odlaska u kupnju danas ima i ritualni i socijalni značaj. Taj čin može jačati obiteljsku koheziju, komunikaciju roditelja i djece (i učenje mladih da se ne može zadovoljiti svaka želja i da treba raditi da bi se moglo kupovati – roditelji u pravilu upravo u dućanima objašnjavaju djeci zašto se ne može kupiti sve što se poželi). Osim toga, preko tjedna se puno toga ne stiže zajednički obaviti – osobito mladi roditelji ne stižu mnogo toga, uza sve vlastite aktivnosti i aktivnosti s djecom. Prometne gužve su strašne, umor i stres su tjednom veći, pa savršene alternative nedjelji možda i nema. Ne možemo znati unaprijed; postoji makar neki rizik pada prometa, a s time i rizik manje zaposlenosti (odnosno, ako tržište raste, rizik realizacije manjeg zapošljavanja od onog koje bi se ostvarilo da zabrane nema).

5. Biskupi utječu na ishode izbora?

Ako se racionalna rasprava nastavi, čovjeku će prije ili kasnije pasti na um pomisao da se ovdje ne radi o zaštiti trgovaca nego o želji da se masa kupaca spriječi u odlasku u shopping centre, ne bi li se nedjeljni promet iz shopping centara premjestio u crkvene škrabice (ovo je samo gruba metafora za crkvenu misiju širenja nauka vjere – to je ipak njhov glavni cilj). Međutim, i to je teško povjerovati, jer potrebno je (kumulativno) zadovoljiti dva stroga uvjeta kako bi se povjerovalo da iza svega stoje biskupi. Prvo, biskupi bi trebali biti toliko indolentni i sebični spram realnosti današnjega života, osobito života mladih roditelja u gradovima, da im ne bi pali na pamet rizici po zaposlenost, nepravde, odnosno neravnopravnost spram drugih zanimanja, kao i mogući pojačani stres ljudi zbog manje slobodnog vremena u šest preostalih aktivnih dana. Međutim, čak i ako nedjeljna kršćanska dogma ima takvu moć da se sve to zaboravi, te ako je vjera da se ljude prisilom može utjerati crkvi toliko jaka, potreban je i drugi preduvjet – da političari vjeruju kako biskupi mogu utjecati na rezultate izbora. Samo uz taj uvjet političari će poslušati Crkvu. Iako se propovjedaonice u Hrvatskoj ponekad pretvaraju u političke tribine, moć „pastira" da utječu na „stado" (i percepciju političara o tom utjecaju) ipak ne bi trebalo precijeniti.

Ovime ne želim reći da racionalna analiza ukazuje na to da ideje i interesi nisu bitna objašnjenja prijedloga o zabrani rada nedjeljom. Želim reći da u sklopu objašnjenja nešto, odnosno mnogo toga važnog nedostaje.

Politička psihologija i ograničenja subliminalne političke volje

Politički život je kaotičan. Iako ljudi u kaosu vole prepoznavati uzorke, red, uzroke i posljedice, jednostavnost i linearnost svijeta ne bi trebalo precjenjivati. Doduše, nema prevelike sumnje da su biskupi nekome bacili bubu u uho (neka bude kako nedjeljna dogma kaže). U širu sliku o interesima i idejama uklapa se i činjenica da je g. Katavić, vlasnik lanca KTC koji ima trgovine u gradićima sjeverozapadne Hrvatske, gdje se sve u miru stigne obaviti do subote predvečer, ujedno i istaknuti HDZ-ov čovjek i utjecajan trgovac, samoinicijativno obustavio rad nedjeljom u svojim dućanima. Katavićev je potez zaslužio maksimalnu medijsku pozornost. Bio je to predtekst za političku inicijativu zabrane rada nedjeljom, tako da ne treba biti Sherlock da bi se pronašlo svjećicu za paljenje. No, kakav je sam mehanizam paljenja ove priče, kako se paljenje pretvorilo u politički pogon? Politički meandri nepredvidivi su, zavojiti. Posve je moguće da je jedan političar rekao drugome: „Čuj, dolazi izborna godina, trebamo nešto novo.", na što je drugi odgovorio prvome: „Jesi vidio onog našeg Katavića s nedjeljama, to bi dobro odzvonilo među ljudima, a trgovine nedjeljom ne rade ni u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj?", da bi prvi zaključio: „Super ti je ideja, složit ćemo nešto kad malo proučimo situaciju i vidimo kako šef diše."

Naivno? Banalno? Iako je ovaj razgovor izmišljen radi ilustracije, veliki dio propisa doista nastaje na kaotične načine – bez analiza ili s analizama u drugom planu, ali s emocijama i psihološkim okidačima u prvom planu. Ljudi koji nikada na taj način ne bi postupali sa svojom imovinom ili vodili svoje poduzeće, u politici iznenada postaju improvizatori i emotivci koji njuhom, intuicijom i nevidljivim političkim ticalima napipavaju teme i mjere koje utječu na živote milijuna ljudi. I to je razlog zbog kojeg je državna regulacija generalno tako loša.

Državnu regulaciju, odnosno neki njen dio od „n%" (i to značajnih "n%") možemo promatrati kao godove koji se nasumično šire pod utjecajem feelinga da se radi nešto dobro (jer gotovo svatko tko ima hrabrosti donijeti veliku odluku mora vjerovati kako radi nešto vrlo dobro). I kao što se godovi starenjem drveta nezaustavljivo šire, tako se i regulacija može širiti biološki pogonjena psihološkim procesima pretjerane sklonosti aktivizmu i averzije prema riziku. Taj psihološki pogon nastaje zbog straha od gubitka izbora koji je na apsolutnoj skali intenziteta osjećaja u većine ljudi na puno većim visinama od zadovoljstva zbog dobitka izbora (to je ona averzija prema riziku s početka teksta). Kako su političari u prosjeku ljudi natprosječno snažna ega, k tome obilježeni deficitom samorefleksije sa snažnim usmjerenjem prema širokoj javnosti s kojom vode igru uzajamnog utjecanja, poriv djelovanja (i pokazivanja toga djelovanja) zbog neravnoteže očekivanog straha i zadovoljstva može biti toliko jak, da se svako zastajanje, čekanje i promišljanje označava bezveznjaštvom i kukavičlukom („niškoristi" ili „nemoj ti meni te analize").

Regulacija koja kancerogeno buja na intuitivno-podsvjesni refleksivni pogon (ili kako su ga psiholozi nazvali, „donji put", aludirajući na to da frontalni režanj nije uključen u misaoni proces), umjesto na na frontalno-racionalni ali puno sporiji i oprezniji analitički pogon („gornji put", koji uključuje neokorteks) – takva regulacija evoluira kroz improvizaciju i slijed pokušaja i pogrešaka čijeg su karaktera svjesni mnogi igrači koji igraju ovu igru. Zbog toga tako brzo okidaju važne odluke i tješe se mišlju da je politika prvenstveno stvar borbe dubokih uvjerenja, a ne racionalne analize. S druge strane, svjesni mogućih pogrešaka metode improvizacije, utjehu (i samoobmanu) pronalaze u ideji da uvijek ima vremena i prostora za korekcije i uzmak ako stvari postanu kritične.

Tako se i u ovom slučaju vjerojatno nitko nije zapitao kako to da trgovine mogu raditi nedjeljom u Bugarskoj, Češkoj, Danskoj, Estoniji, Finskoj, Irskoj, Mađarskoj, Italiji, Latviji, Litvi, Portugalu, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a u nekoliko država gdje postoje djelomične restrikcije, iznimke koje rade postale su pravila u glavnim gradovima i turističkim središtima kao što je slučaj u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Luksemburgu i Španjolskoj.

Uglavnom, „donjim putem" u politički i pravni prostor ubacuju se velike količine smeća, koje se onda „gornjim putem" – racionalnom analizom i upravljanjem – mora godinama otklanjati. To je strašan gubitak vremena i resursa, pa se države tj. društva, kao uostalom i humanoidi kroz povijest, razlikuju prema tome koliko uspješno „gornji put" kontrolira „donji put" u glavi. U tu svrhu služi institucionalizacija kontrolnih mehanizama kao što su detaljne, ozbiljne i neovisne procjene učinaka propisa, istinske javne konzultacije koje se provode s ciljem poboljšanja propisa, a ne forme radi, cost-benefit analize, redovite ex post revizije učinaka propisa. Svi takvi institucionalni mehanizmi služe uštedama kako bi se smanjile skupe društvene pogreške do kojih smo došli "donjim putem".

Politika kao prostor dominacije „donjega puta" (što je eufemizam za intuiciju, improvizaciju i napipavanje) neugodna je spoznaja za svakog građanina koji se ne voli osjećati kao pokusni kunić. Svi mi znamo da odluke u uvjetima rizika, neizvjesnosti i nepotpunih informacija (a gotovo sve političke odluke su takve) uključuju i "donji put" donošenja odluka (osjećaje koje ne možemo racionalizirati), no nekako smo skloni nadati se da se ipak uključuje i "gornji", racionalan, analitički put. Povijest demokratskoga razvitka stoga se dijelom može opisati kao buđenje svijesti o stvarnom stanju stvari pri donošenju ključnih odluka u državi. To osvještavanje povijesni je i evolutivni proces, koji nastupa nakon što su ljudi stoljećima vjerovali da ih vode božanski namjesnici ili, nešto kasnije, prosvijetljeni sveznadari. Jasno je da s improvizatorima ne biste sjeli ni u automobil a kamoli avion, i neugodna je spoznaja da ste htjeli-ne-htjeli s nekima od njih sjeli u istu zemlju, no svijest o stvarnom stanju stvari prvi je korak ka osviještenome zahtjevu da se kroz demokratski nadzor uspostavi bolja kontrola nad „donjim putem" odlučivanja. Krajnji cilj demokratskog razvoja može se definirati kao ograničenje subliminalne političke volje.

https://arhivanalitika.hr/blog/o-psiholoskoj-pozadini-drzavnog-intervencionizma-nerad-nedjeljom-i-eu-fondovi-i-dio/