SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ANTOLOGIJA
 
Tin Ujević o utjecaju pića na stvaralački rad
Autor/izvor: Tin Ujević
Datum objave: 06.12.2017. - 21:13:00
Zadnja izmjena: 06.12.2017. - 21:26:07

Kasnije sam doznao da se 30. siječnja i Martin Lipnjak oglasio o tom predmetu. Sada bih, pošto sam se privremeno udaljio iz prometa zahvaljujući poteškoći gutanja, morao zbiljski smoći vremena da sve to pročitam i da barem ukratko odgovorim.Pisci dodiruju razne teme i neću ih slijediti tačku po tačku. Meni ne pada u dio da o alkoholizmu pišem s medicinskog stanovišta, a isto tako ću se odreći rasprava s moralnog i sociološkog stanovišta. Pa i ovi ljudi koji su sada dodirnuli taj predmet kao nešto potpuno novo, priznajem, čine to najviše pod vidnim kutom poezije, umjetnosti (možda još tačnije: životne poezije, umjetnosti života). Za poglede koje ću iznijeti, iako vjerujem da ih može u priličnoj mjeri razumjeti svaki čovjek, ne tvrdim ništa više nego da su osobni, te ne silim nikoga da ih primi kao obvezu, makar bili prirodni - kao disanje ili kucanje srca.Mene su više puta, prije desetljeća, pitali:

„Držite li piće škodnim ili korisnim za stvaranje?" Jezgrovit i jasan odgovor, koji sam im davao, glasio je: „Ni najmanje korisnim, nego upravo ubitačnim, te upravo žalim sve vajne stvaraoce koji svoja nadahnuća moraju tražiti u piću."

Dakako, čini se da su to danas svi zaboravili (poput svih najnepobitnijih istina); a onda su svi, naime svi koji su me pitali i čuli, kimali glavom i pomišljali da sam strašno neiskren. to je bilo dvadesetih godina; ali već godine 1919., čim sam e pojavio u Zagrebu, nije Ulderiko Donadini bio jedini koji je načelno ispovijedao alkoholnu filozofiju (na temelju motiva E.T.A. Hoffmanna i E.A. Poea). To su bile čitave škole, novaci za buduće pjesničke legije. Već tada sam otvoreno naglasio, od samoga praga, da je moje književno stanovište - sasvim (dijametralno, ako ne i dijagonalno) protivno.Kasnije su me više puta pitali: „Ne vjerujete li vi da vam alkohol bistri duh, budi jezik, otvara oči, širi nove vidike, pa makar tjelesno ponešto i škodio?" Odgovarao sam: „Ne. I još manje od toga. Kao stvaralac ne mogu ništa dobiti od pića. To bi bilo kao da romanopisac živi od svojih sanja.

Treba mi mudračeva opojnost: pijanstvo bez vina, a nju imam. Naprotiv bih rekao, piće mi tjelesno katkada dosta koristi, ali mi duhovno isto toliko oduzima. Ono otupljuje duh i čeliči živce za grube zemaljske borbe.

"Ne znam da li ovakvi pogledi mogu da uvedu u krug ovakvih orgijastičara, o kakvima je riječ. Za mene zacijelo Homer, Shakespeare, Poe, Baudelaire, Nerval, pa dodajmo Verlaine, Stecchetti i Dis ne mogu biti autoriteti u pogledu dijete, jer nigdje nisam potpisao trgovački valjan revers na njihovu estetiku. (O tom kasnije.) U drugu ruku, ja čovjeka koji redovito pije ne smatram pijancem: pravilnost tu ubija nered. Pijanac je čovjek koji se rado i često, sustavno opija; čovjek koji uredno i skladno pije je samo pilac, ako vam ta riječ prija - ukusan potrošač vina.Ne marim dirati u slavna imena iz prošlosti, među kojima ne smijemo preskočiti Hafiza ni Li Tai Poa, ako i izostavimo brojne koji su paljetkovali po njihovim vinogradima. Ali što se tiče mojih suvremenika, mogao sam samo žaliti one koji su za svoju poeziju (ili umjetnost, poput Utrilla) s velikom nadom tražili proročišta u opijanju. Ja ovdje ne propovijedam dogme ni spaljivanje heretika. Ali očevidno i u pomanjkanju dogmatike, radi se o jednoj drugoj estetici, dakle tezi, fikciji, koja nas najradije predaje vezane bjesovima i žrtvuje vlastitom fanatizmu...
Estetika? Estetičke škole? Samo druge pjesničke strančice?

- Budimo svestraniji, imajmo malo više dijalektičkoga razumijevanja te se ne kunimo da je alkohol (skupa s drugim otrovima) uplivao u pjesništvo previše jednolično, u jednom samo smjeru, odbojajući od života. Više klasika, a ako ne samo klasika, onda barem klasičara, bili su oduševljeni pobornici pića, oni su se kleli Dionizosom, obožavali žarke riječi i bogate životne oblike, a vodu i sve njezine baruštine ostavljali žabama i romantičarskim isposnicima i usidjelicama. Poklonik cjelokupne klasike, profesor filologije Carducci upadao je mjestimično u nazdravičarski ton i žigosao gotovo po pravilu licemjere i fanatike hladne kreposti. Osim pjesnika, bilo je i nekoliko mjerodavnih jezikoslovaca grecista koji bi vodeni ili mliječni režim - valjda u svim vremenima od renesanse pa do danas - smatrali najplodnijom izdajom svih najplemenitijih tradicija Helade i Sredozemnog mora i zapadne „obrazovanosti"... Mislim da to mogu s pravom zabilježiti ja, koji sam prvi napisao pokoju strofu mlazu vodenog izvora i zdjelici mlijeka.

Ali što da idemo tako daleko, i u strane zemlje, ja bih rekao da je i čestitom provincijalcu Martinu Lipnjaku kupica uz srce prirasla. Ako savjesnije istražimo, Lipnjak sigurno najzanosnije gaji Rabelaisovu „božansku flašu", taj praizvor svih vjerovanja i „svih" uzbuđenja (ne baš svih), pa i onih nastalih u eposi i u atmosferi njegova rascvata kojih se on (epoha i atmosfera), izgleda, odriče. Lipnjak je, nesumnjivo, mogao pružati i pružio dobar primjer - ne samo mlađima nego i starijima od sebe.Djela su djela, ona su lijepa i raznolika, te nećemo ovaj put ispitivati kako je koje nastalo. Možemo li reći da piće razvija talent, kada mi se naprotiv čini da ga potkresuje, jer podrezuje opažanje koje je ionako labavo? - A da ne govorimo o duhovnoj amplitudi, o horizontima, - I je li, konačno, piće podiže piščev talenat ili genij - ili samo njegovo mišljenje („umišljenost") o tome talentu i geniju? Ono sputava opažanja i podiže visoko mišljenje o vlastitoj vrijednosti; a da bi ono zbilja nekomu pomoglo do porođaja, do vlastite djece, taj je morao klice i sjemenje i roditeljske sposobnosti unaprijed imati u sebi.Zato se slažem s onima koji kažu: darovi se javljaju usprkos piću, a ne iz njega i zbog njega. Ali je i time još premalo rečeno.Trebalo bi ispitati psihološke (i fiziološke) razloge zbog kojih ovaj ili onaj pojedinac pije. Ti razlozi mogu biti i jesu raznovrsni, a među svima njima zbilja bi bio najlukaviji - literatura. Oni ljudi, koji piju bez ikakva razloga, piju možda iz oponašanja; te bismo podržavaoce i one prve književne tražioce možda mogli, prijekim postupkom, strpati u istu vreću.Ovdje (razlogu se lako domisliti) neću spominjati nikakvih imena. Bilo je mlađih poletaraca, više-manje početnika, koji su se, prije nego će ogreznuti u književnoj kaljuži, pitali na čemu se temelji „uspjeh" ili barem poznatost njihovih neposrednih predšasnika. oni su, zavedeni prividnostima u sustavu svojeg slabog opažanja, odgovorili: „Na posjećivanju vinara" - i počeli su ih, tako izvana, „oponašati" (kao žaba koja je dala potkovati nogu)...

To nije nikakav siguran recept.

Rečenica: „Pijanci idu dijagonalno", ako je uzmem bez dodataka i kao samodostatnu, čini mi se, dok ja išta razumijem, prevelika pohvala za pijance, jer dijagonala je najkraći put između dva ugla koji nisu najbliži, a ne znam tko bi tomu mogao što prigovoriti - osim možda saobraćajaca na prijelazima ulica, a pjesnici - doslovno - ne upadaju u te saobraćajne prekršaje. Možda je tu riječ „dijagonalno" uhvaćena nasumce, uzagrapce.U drugu ruku, ne znam zašto bismo vječito - i kao tematski - miješali piće, poeziju i umjetnost. Piće ima dubljega žilja i korijenja u životu društva nego je to mali broj pjesnika i umjetnika koji su upravo rijetki gosti, ma kako dobre i slavne tradicije imali sa sobom. piće zahvata kudikamo širi društveni krug, a u prvome redu sve one koji u svojim skrovitim senzacijama napola uživaju kao u remek-djelu, kojima umjetnost pijenja godi, te se tješe, ako nisu napisali i naslikali, da su barem dobro pojeli i popili (a na kraju - za njih - svi su osjećaji subjektivni te neminovno prolaze kroz želudac). Ako ja to i ne kažem, oni to misle, a oni su najpametniji, jer ih ima više...Svjestan pjesnik, kada pije, ne pije u većini slučajeva da bi se izdvojio kao kumir, da bi bio izvan mase; to je pokušaj približenja, on je tada član mase, a njegova pigra massa prevladava u njemu.

Naprotiv, najobičniji pripadnik mase, kada pije, pa makar se opija, osjeća kako je pjesnik i kako poezija cvjeta i kipi u njemu; on zrije u ideal blaženstva. To je, i s jedne i s druge strane, približavanje nekom srednjem stanju koje nije jednako u toj dvostrukosti polaska. Bakhos i Dionizos dva su razna boga i treba im odvojeno podizati oltare. Pjesma - onome koji je do nje stigao - već je samo po sebi piće; ne čudimo se dakle drugima, koji tamo ne prodiru, i smatraju piće pjesmom (u lokalu već čujemo i takve materijalističke obrate kao „pjesma od graha", što znači samo da je bažulj dobro kuhan).

(1955.)

*Preuzeto iz knjige Autobiografski spisi, pisma, interviewi (Znanje, Zagreb, 1966.)