SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
OBLJETNICE
 
Što se zapravo dogodilo na Tiananmenu prije trideset godina?
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 25.06.2019. - 17:41:00
Zadnja izmjena: 25.06.2019. - 17:43:07
KOLUMNA - Svake godine svijet se prisjeća događaja na trgu Tiananmen. Višemjesečni prosvjedi kineskih studenata, intelektualaca, radnika i seljaka ugušeni su 4. lipnja 1989. kada je vojska protjerala sve preostale prosvjednike, raščistila trg i preuzela kontrolu nad središtem Pekinga.

Danas se događaj na Tiananmenu bez isključenja prikazuje kao demokratski pokret, borba slobodnih ljudi protiv tiranije komunizma i komunističke partije. No, to nije sasvim točno. Jednostrani prikaz i crno-bijeli narativ isključuje kompleksnu sliku stanja kineskog društva, ekonomije i politike tijekom 80-h godina koja je kulminirala Tiananmenom, pa i sam smisao i tijek prosvjeda.

Kada se govori o Tiananmenu, najčešće se u paru s demokratskim motivima ističu žrtve vojne intervencije odnosno masakra nenaoružanih prosvjednika—većinom mladih studenata. U noć sa 3. na 4. lipnja je prema službenoj statistici poginulo oko 300 osoba uključujući i vojnike. Prema ocjeni pravobraniteljskih udruga, poginulo je oko 2000-3000 ljudi. Mediji znaju spomenuti i 10000 poginulih – tu brojku je dobro analizirao i opovrgnuo Anthony Tao sa sinološkog portala SupChina.

Nažalost, diskurs o Tiananmenu (namjerno ili ne) u kontekstu nasilja vlasti nad mirnih građana relativizira krvave epizode kineske povijesti i daje pokolju veću komparativnu „vrijednost" i „tragičnost" zbog povijesnog konteksta i zapadnom uhu razumljivih poruka.Ne možemo ignorirati činjenicu da je povijest drevne i suvremene Kine dosta burna. Krvavi ustanci i prosvjedi se pojavljuju još od vremena drevne dinastije Zhou. Među najpoznatijim ustancima i bunama su Taipinški ustanak, pokrenut fanatičnim Hong Xiuquanom—samoproglašenim bratom Isusa Krista; Bokserski ustanak protiv europskih kolonijalnih snaga; revolucija Xinhai koja je srušila dinastiju Qing i uspostavila Republiku; te pokret 4. svibnja 1919. – veliki studentski prosvjed protiv Versajskog sporazuma.

U novije doba, tijekom razdoblja forsirane industrijalizacije pod naziovm Veliki skok u razdoblju od 1958. do 1961. od gladi i iscrpljenosti poginulo je preko 30 milijuna ljudi. Za desetljeće takozvane Kulturne revolucije od 1966. do 1976. zbog represija i mrcvarenja poginulo je od nekoliko stotina tisuća do milijun ljudi. Još je toliko dobilo otkaz, izgubilo krov nad glavom i bilo prebačeno u posebne zone gdje su živjeli „neprijatelji naroda, imperijalisti i agenti Guomingdana".

Ruski stručnjak za Kinu Mihail Korostikov u Kommersantu navodi da je unatoč svemu na Zapadu i među kineskim disidentima i liberalima Tiananmen postao „istočni grijeh" Komunističke partije Kine.

Autor brojnih znanstvenih članaka o kineskom sustavu i Tiananmenu Dorothy Solinger piše da je u Kini svaki pad legitimiteta u očima podanika/građana obično popraćen oporbenim sentimentima. Govoreći o razdoblju koje je prethodilo Tiananmenu, Solinger navodi da su ekonomski i društveni problemi koji su se počeli gomilati sredinom 80-h brzo nadjačali ekonomski optimizam reformi Deng Xiaopinga s početka 80-h. Godine 1985. država je počela gubiti tlo pod nogama. Cijene su porasle za gotovo 10%. Pojavila se činovnička korumpiranost, nepoštena raspodjela dobara, resursa i prihoda. Umreženi skorojevići su besramno demonstrirali svoje bogatstvo. Nezadovoljstvo u društvu je raslo.

Veteran kineske historiografije Ezra Vogel u biografiji Deng Xiaopinga piše da je zaposlenicima državnih kompanija i službenicima na fiksiranim plaćama teško padala demonstrativna raskoš privatnih poduzetnika koji su svojim stilom života stalno dizali tržišne cijene. Oni su postali prijetnja egzistenciji širokog sloja stanovništva koji si je jedva mogao priuštiti hranu, vodu i osnovne potrepštine. Osim toga, dio zaposlenika lokalnih državnih poduzeća počeo je krasti iz proračuna i preprodavati materijale; privatnici su se bogatili koristeći rupe u zakonu; korumpirani činovnici su prodavali usluge, mogućnosti i resurse.

„Državni zaposlenici na fiksiranim plaćama, piše Vogel, bili su naučeni da rade za javno dobro. Stoga je za njih bilo nečuveno da si najnemoralniji sloj kineskog društva, onaj koji radi za privatne interese, a pri tome se ne stidi iskorištavati javna dobra za osobno bogaćenje, sada može priuštiti skupe restorane, bolje stanove, stilsku odjeću, motocikle pa čak i automobile ili kombije." Peking je imao najveću koncentraciju javnih dužnosnika na fiksiranim plaćama i studenata koji su trebali biti zaposleni u javnom sektoru. Svi oni su smatrali da državna poduzeća moraju koristiti prihode za povećanje plaća i poboljšanje uvjeta rada.

Na proljeće 1989. godine, društveno nezadovoljstvo je bilo toliko veliko da je dio državnih namještenika bio voljan riskirati posao kako bi se pridružio studentskim prosvjedima. Studenti su bili zbunjeni. Jedna od pomalo zaboravljenih, ali indikativnih epizoda iz tog razdoblja su manji studentski prosvjedi krajem 1985. protiv politike otvaranja Kine. Studenti su na Tiananmenu i u drugim gradovima od vlasti tražili da prekine politiku širenja kontakata sa stranim državama i izražavali nezadovoljstvo jačanjem gospodarskih veza s Japanom, nazivajući to „drugom okupacijom". Partija je bila primorana na Tiananmenu organizirati kontra-skup podrške Dengovoj politici otvorenih vrata, u kojem je sudjelovalo oko 4000 studenata.

U istom razdoblju kraja 1985. tristotinjak ujgurskih studenata je pokraj zgrade Državnog vijeća u pekinškom Zhongnanhaiju prosvjedovalo protiv atmosferskih nuklearnih pokusa u Xinjiangu.

Mnoštvo prosvjeda razlikovalo se po veličini i sadržaju—često je bilo besmisleno tražiti neku vezu između jučerašnjeg i današnjeg prosvjeda jer je jednostavno nije bilo. Jedina zajednička crta bila im je specifična gospodarska i društvena frustracija.

U toj atmosferi, problemi su postali posebno uočljivi 1987. i 1988. kada je zbog prebrzih reformi inflacija drugi put podivljala do 20%. Premijer konzervativac Li Peng je naglo zakočio investicijsku aktivnost, zamrznuo cijene i rast dohotka stanovništva. Kombinacija tih mjera u konačnici je cementirala temelj za prosvjede.

Sustav nije imao sluha za rastuće tegobe građana. Nije se htio ni adaptirati ni mijenjati. Partija je paralizirano promatrala eroziju vlastitog legitimiteta. Prvi signal nadolazećih problema bili su studentski prosvjedi diljem kineskih kampusa 1986. i 1987. Idejni vođa prosvjeda i inspiracija mladih bio je astrofizičar Fang Lizhi – jedan od rijetkih koji je uz građanske i intelektualne slobode, zagovarao i kraj vladavine Komunističke partije te pravo zapadno višestranačje.

Glavni tajnik KPK i proteže Deng Xioapinga Hu Yaobang, poznat po svojim liberalnim svjetonazorima pozdravio je neke od predloženih kritika—za što ga je Partija pod vodstvom tog istog Denga izbacila i obesčastila. I drugi Dengov liberal, Zhao Ziyang za par godina je također bio izbačen iz Partije. Hu je igrom slučaja preminuo 15. travnja 1989. godine, što je potaknulo studente da planirano okupljanje povodom obljetnice studentskog Pokreta 4. svibnja održe ranije.

Vogel navodi da su okupljeni studenti i mladež došli na trg kako bi tiho odali počast „svojem preminulom heroju (Hu Yaobangu) i demokraciji koju je promovirao".

„Kada su se tek počeli okupljati", piše Vogel, „pokazivali su poštovanjem prema Komunističkoj partiji i pažljivo se kretali kako ne bi remetili promet; inicijalno nisu imali političku agendu. No, kako se prosvjed širio a zahtjevi postajali sve glasniji i radikalniji, došlo je do eskalacije napetosti između prosvjednika i vlasti." Vogel dodaje da krajem osamdesetih većinu studenata nisu brinule političke, već osobne slobode, kao što su odabir posla i mogućnost bijega od tzv. „političkih rukovoditelja" koji su pratili akademske uspjehe svakog studenta i na temelju osobnih procjena raspodjeljivali diplomante u ovaj ili onaj sektor bez njihova pristanka. Rukovoditelji su kreirali opširni dosje na svakog studenta što su potonji smatrali uplitanjem u privatnost.

Paradoksalno, KPK je dva tjedna mirno promatrao studentsko kampiranje na glavnom trgu čitave zemlje. Prosvjednici nisu imali konsolidirane i realne uvjete koje bi mogli predočiti Partiji. Među glavnim sloganima bili su borba protiv korupcije, poštivanja prava i sloboda iz Ustava 1982. i demokratizacija sustava. Ipak, pekinške prosvjednike počeli su podržavati milijuni u drugim gradovima.

Dio konstruktivno nastrojenih prosvjednika je zahtijevao susret s partijskim čelnicima kako bi im osobno mogli izraziti svoje zahtjeve. No, mnogi drugi su htjeli nekakve apstraktne promjene i nisu bili u stanju konkretno sažeti svoje frustracije i viziju izlaska iz krize. Dana 3. svibnja prosvjednicima se obratio jedini partijski simpatizer studenata Zhao Ziyang, koji je opisao njihov pokret kao „patriotski" a nezadovoljstvo korupcijom – opravdanim. Obećao je poduzeti sve neophodne mjere. Nakon Zhaovog obraćanja, velik dio prosvjednika napustio je Tiananmen.

Ostali su oni odlučniji. Dana 11. svibnja u Pekinškom fakultetu razgovaralo se o prijedlogu štrajka glađu. Radikalna mjera trebala je privući pažnju stranih moćnika: sredinom mjeseca, Peking je trebao posjetiti čelnik SSSR-a Mihail Gorbačov koji je imponirao prosvjednicima zbog politike „glasnosti" i „Perestrojke". Gorbačovljevi kineski simpatizeri zahtijevali su da Kina kopira sovjetske političke reforme. Neovisni savez studenata koji je koordinirao dio prosvjeda bio je protiv štrajka glađu iz straha da će mjera odgurnuti lojalne članove Politbiroa KPK poput Zhaoa.

Međutim, prevladala je tvrdokorna linija aktivista Wang Dana, Chai Linga i pripadnika ujgurskog etnosa Örkesha Döleta, poznatog pod kineskim imenom Wu'er Kaixi. Trojac je smatrao da treba ići do kraja. Dva dana kasnije, 13. svibnja, prosvjednike je na trgu posjetio član Politbiroa Yan Mingfu i okupljenima potvrdio kako čelništvo smatra da su zahtjevi prosvjednika opravdani. Pri tome ih je zamolio za razumijevanje i zamolio da zbog dolaska Gorbačova prekinu štrajk glađu. Radikali koji su započeli štrajk na ovaj susret nisu došli. Nakon što se vratio u vladin kompleks Zhongnanhai, Yan je rekao glavnom tajniku KPK Zhao Ziyangu da se „prosvjednici ne mogu dogovoriti o zahtjevima".

U sjećanju na događaje Tiananmena, Dölet priča da studenti nisu bili inspirirani samo Gorbačovom i „novim mišljenjem", već su pratili i Solidarnost u Poljskoj. Dölet također dodaje da su studenti bili protiv dolaska drugih grupa na Tiananmen iz straha da će vlasti inflitrirati prosvjed i inscenirati neku provokaciju. No, postojao je i problem elitističkog „snobizma": dio akademske elite smatrao je da je „demokelaxi", odnosno demokracija, kako su je prema engleskom izgovoru zvali prosvjednici, visok pojam koji radnici i seljaci jednostavno neće razumjeti. Ona je bila nešto svjetlo i čisto, stoga ju je trebalo brižno čuvati od svih koji nisu bili posvećeni u njenu ljepotu.
Ipak, sredinom mjeseca studentima su se pridružili radnici iz različitih regija koji su pak u potpunoj suprotnosti sa studentima prosvjedovali protiv prebrzih reformi, inflacije, premalih plaća, loših uvjeta rada i slično. S plakatima Mao Zedonga pozivali su partiju da se vrati komunističkim idealima. Strahovi studenata nisu bili neutemeljeni; radnici su studentima učinili medvjeđu uslugu jer su u zanosu krčili put za studente i ulazili u manje fizičke okršaje sa policijom.

Dolazile su razne grupe ljudi koje su postavljale svoje zahtjeve. Sinolog Ivan Zujenko tvrdi da je prosvjed u mjesec i pol dana doživio nekoliko transformacija i izgubio inicijalnu monolitnost, odnosno „čistoću", kako su je nazivali sami studenti.

Kasnije su došli i pripadnici drugih područja djelatnosti. Solinger primjećuje da ostali građani nisu dolazili kao pojedinci, već kao dio nekog profesionalnog kolektiva, što upućuje na to da su: a) prosvjedi određenih grupa, poput radnika bili odobreni i b) da su zahtjevi prema partijskom vrhu bili motivirani kolektivnim (profesionalnim) problemima a ne individualnim zahtjevima za veće građanske slobode. Na primjer, 13. svibnja na Tiananmen je izašlo oko 2500 muslimanskih studenata koji su prosvjedovali isključivo protiv publikacije knjige koja je po njihovim riječima grubo vrijeđala Islam.

Problem neorganiziranosti i disperzije zahtjeva postao je sve uočljiviji. Prosvjednici nisu odabrali jednu ili više osoba koje bi zastupale interese svih prisutnih grupa. S obzirom na mnoštvo grupacija i odsutnost jedinstvenog centra i koordinacije prosvjeda, čelništvo Partije jednostavno nije znalo s kime razgovarati. Načelno su zahtjevi kontrolirane i postepene demokratizacije sustava (veća rotacija kadrova, transparentnost, kraj gerontokracije, veća uloga građana u biranju članova KPK) i borbe sa korupcijom bili prihvatljivi i odgovarali općoj reformističkoj ideološkoj agendi Partije, ali prosvjednici su u onom trenutku bili složni tek o pitanju ostavke premijera Li Penga.
Prosvjednicima se 18. svibnja obraćao premijer Li Peng a dan kasnije glavni tajnik Zhao. Kako piše Korostikov, dijalog opet nije uspio jer prosvjednici nisu mogli formulirati jasne zahtjeve koji bi bili zreliji od slogana. Osim toga, Partija je zahtijevala da se prvo prekine štrajk glađu a tek zatim razgovara o politici. Uostalom, prosvjednici su nedugo nakon toga formulirali zahtjeve koji su prelazili crvenu crtu.

Naime, osim ostavke Li Penga, neki su počeli zahtijevati i ostavku Deng Xiaopinga.

Državno vijeće proglasilo je izvanredno stanje, ali naredbe o paljbi po ljudima nije bilo sve do 3. lipnja. Trg su polako napuštali razočarani pristalice kompromisa i dijaloga.
U knjizi „O Kini" Henry Kissinger navodi da je su u Dengu prosvjedi probudili strah od kaosa i uspomene na Kulturnu revoluciju. Doista, u šezdesetima studenti su bili odlično organizirani u ćelije barbarskog Hongweibinga odnosno Crvene garde. Novinar Philip Cunningham se prisjeća kako je sa kolegama sa BBC-ja snimao reportažu sa prosvjeda i umalo nastradao. Uvjeren da studenti i strani novinari dijele isti demokratski zanos, Cunningham je zamolio prosvjednike da se malo stišaju dok se snima prilog. Umjesto toga, prosvjednici su gnjevno zatražili da Cunningham prevede sve o čemu priča reporter te mu poručili da je imperijalist, strani uljez i da se gubi s trga.

Njegovi kineski pomoćnici bili su verbalno maltretirani i optuženi za prodaju domovine. Frustriran i bespomoćan, Cunningham je bio spreman na fizički okršaj, no u pomoć je priskočio student koji je rekao Cunninghamu da ne zamjeri jer su „takvi ljudi" (radnici) potrebni studentima na ovom prosvjedu.

Deng i partijski starješine bili su prognostički i taktički bespomoćni. Situacija se mogla razvijati u bilo kojem smjeru. Kissinger citira Andrewa Nathana: „Studenti nisu predstavljali smrtni izazov režimu za kojeg su znali da je opasan. Ni režim nije priželjkivao uporabu sile protiv studenata. Dvije strane su dijelile dosta zajedničkih ciljeva i dosta zajedničkog narativa. No, zbog slabe komunikacije i loše procjene gurali su jedan drugoga u pozicije u kojima je kompromis bio sve teži. U nekoliko navrata se činilo da je rješenje nadomak ruke—samo da bi se rasplinulo u zadnji čas. Na početku ništa nije nagovještavalo nesreću. Ali jaz između strana postajao je sve dublji a pad u ponor sve brži."Jedna od tragedija je u tome što su prosvjedujući za ubrzanje reformi, prosvjednici nenamjerno usporili iste. Jer, nakon krvavih događaja na Tiananmenu konzervatori su preuzeli cjelokupnu političku agendu. Nastavak političke reforme bio je nemoguć.

Deng Xiaoping koji je bio na strani sveobuhvatnih reformi, na kraju je odlučio amputirati liberalno krilo kako bi sačuvao stabilnost sustava i nastavio politiku gospodarske transformacije. Nažalost, neupućeni u ekonomske procese prosvjednici nisi znali da je kinesko gospodarstvo tijekom 80-h u više navrata ubrzavalo i naglo usporavalo te da šokovi '85. i '88. nisu bili signal sveopćeg urušavanja sustava i zemlje.

S druge strane, Zujenko citira profesora Barryja Noughtona sa sveučilišta San Diego, koji je nazvao to razdoblje „reformama bez gubitnika", jer je unatoč problemima na kraju na dobitku bila čitava zemlja. Kina, naime, nije bila podijeljena na rigidne interesne grupe ili elektorat koji bi se mogao protiviti promjenama u strahu od gubitka pozicije, ugleda, utjecaja ili proračunskog kolača: čak 80% tadašnje Kine činili su siromašni seljaci kojima su reforme u bilo kojem slučaju samo koristile.

Činjenica da nakon zadnjeg ispaljenog metka na Tiananmenu nije bilo daljnjih prosvjeda govori o tome da je za stanovnike Kine ekonomski rast ipak bio najvažniji. Stanovnika je bilo neusporedivo više od vojnih snaga, no unatoč tome prosvjedi su splasnuli a ljudi se vratili svojim poslovima.

U kolumni New York Timesa objavljenoj tek nekoliko dana nakon masakra, Richard Holbrooke je opisao četiri moguća scenarija razvoja situacije nakon Tiananmena: Povratak reformista i Zhao Ziyanga; Mađarski scenarij—postepena demokratizacija; Staljinistički scenarij—prekid svih ekonomskih reformi i stagnacija; i građanski rat i kaos. Nijedan scenarij se nije obistinio.

Komunistička partija je nakon Tiananmena uspješno nastavila ekonomske reforme i agendu povratka povijesnih teritorija Hong Konga i Makaa. Demokratski slogani Tiananamena—smatrao je vrh Partije—bili su tek manja prepreka u životu velike zemlje. Partija je sačuvala duh kolektivnih odluka pod arbitražom Denga; Gorbačovljev reformizam KPK nije smatrala primjerenim za Kinu, a SSSR kao takav već dugo nije bio nikakav uzor. Stoga su nade prosvjednika da će Hu Yaobang, a zatim Zhao Ziyang postati svojevrsni kineski Gorbačovi bile potpuno promašene. Prosvjedi i tragični masakr su bili rezultat nesavršenog političkog sustava i manjka kvalitetne komunikacije između građana i vlasti.

Masakr se mogao izbjeći. Ni u jednom trenutku studenti nisu zaprijetili rušenju sustava; niti su bili opremljeni za nasilnu revoluciju, niti su smatrali da se nasiljem nešto može postići. Partija je bez daljnjega mogla—i trebala ispuniti barem dio studentskih i građanskih zahtjeva.

No, problem je bio unutarnje rasulo partijskog vrha. Iako su načelno svi bili na strani gospodarskih reformi, Politbiro se podijelio na političke konzervatore i liberale, što je prva takva podjela od uspostave Narodne Republike Kine. Vrh je bio nervozan, situacija je svakoga dana bila teža a adekvatna mišljenja u Politbirou sve tiša i rjeđa. Nitko nije bio sposoban procijeniti situaciju. Osim toga, gubitak obraza pred visokim gostom iz Sovjetskog Saveza je bio neoprostiv.

To je jedan od glavnih razloga zašto se službena Kina danas tako ograđuje od Tiananmena i zatire svako pamćenje. Ne zbog prosvjeda, ne zbog demokratskih slogana već zbog toga što je Partija bila na rubu gubitka legitimiteta, fragmentirana, svadljiva, nesposobna a najvažnije od svega – slaba.

Pokolj je bio posljedica političke slabosti i straha od kaosa i neizvjesnosti. Kinez je digao ruku na Kineza i ta je tragdeija šutljivo i bolno nastavila živjeti u kolektivnom sjećanju obitelji žrtava i obitelji vojnika. Za Partiju Tiananmen je osobna sramota.Na Zapadu se svojevrsni kult Tiananmena stvorio zbog povijesnog konteksta. U Europi je se naslućivao kraj komunističkih režima – 1989. je bila godina antikomunističkih prosvjeda i ustanaka diljem zemalja Istočnog bloka.

Gorbačov je transformirao SSSR i napustio hladnoratovsku logiku, Njemačka je bila pred ujedinjenjem i padom Zida. Pad komunizma u Kini, ili barem djelomična demokratizacija činila se logičnom i prirodnom. Mediji su lovili svaki pro-demokratski uzvik i plakat. U američkim znanstvenim krugovima žanr predviđanja kraja komunističke vladavine je dosegao vrhunac (i nastavio se nakon Tiananmena). Ishod je šokirao demokratski zapad. Razumljive američkom i europskom uhu poruke dijela prosvjednika bile su zvjerski ugušene, a Komunistička partija Kine je prebrodila krizu i nastavila upravljati zemljom. Štoviše, vratila je povijesne teritorije i pretvorila Kinu u visokotehnološko igralište. Taj kognitivni šok i razočaranje Zapad također ne može prebroditi.