Vrhovni sud, zapravo, u ovom postupku ima jedinstvenu priliku obraniti neovisnost, ali i profesionalnost pravosuđa u ovoj zemlji, nakon brojnih propusta kako tijekom istrage u slučaju Pukanić, tako i tijekom prvostupanjskog postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu. Od početka istrage Pukanićevog ubojstva, cijeli je slučaj postavljen na neki način naopako. Umjesto da je policija istraživala više mogućih motiva i verzija ubojstva, tadašnji ministar policije Tomislav Karamarko tek nekoliko sati nakon ubojstva „pustio“ je u javnost verziju o duhanskoj mafiji, kao motiv ubojstva navedeno je pisanje Nacionala o švercu duhanskih proizvoda u Crnoj Gori, dok su kao naručitelji u toj Karamarkovoj verziji već tada i prije okončanja istrage označeni Milo Đukanović, Stanko Subotić zvani Cane i ostali.

Policija je od tog trenutka nadalje isključivo istragu vodila na način da su sve dokaze i tragove usmjeravali isključivo kako bi potvrdili službenu Karamarkovu verziju ubojstva. Takvim pristupom istrazi eliminirani su svi drugi mogući motivi i naručitelji, te izvršitelji Pukanićeve likvidacije, a jedini cilj istrage nije bio otkriti stvarne naručitelje i izvršitelje, te stvarni motiv ubojstva, nego potvrditi službenu verziju ubojstva, koju je javno promovirao tadašnji ministar unutarnjih poslova. Pritom nije nebitna činjenica da je u tom trenutku upravo bivši ministar kontrolirao cjelokupni sigurnosni sustav u zemlji, kako sustav policije, a posebno kriminalističku policiju, tako i sustav Sigurnosno obavještajne agencije, čiji je bio dugogodišnji ravnatelj i u kojoj su zapravo na svim ključnim pozicijama instalirani njegovi ljudi od povjerenja.

Drugim riječima, Karamarko je mogao u svakom trenutku ne samo kontrolirati istragu u slučaju Pukanić, nego je i usmjeravati i manipulirati „dokazima“ onako kako je to njemu trebalo kako bi potvrdio službenu verziju. Nemojmo zaboraviti jedan izuzetno važan detalj. Kada je slučaj Pukanić došao pred sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu, kojim je predsjedavala sutkinja Ivana Kršul, Karamarko je učinio nešto što bi u uređenim, demokratskim, pravnim državama, s jasnom trodiobom vlasti, predstavljalo prvorazredni političko – pravosudni skandal.

„Ovaj slučaj je riješen. To je gotov slučaj. Ubojice su na sudu!“, izjavljivao je povodom početka suđenja na Županijskom sudu u Zagrebu Tomislav Karamarko.

Bila je to ujedno i prijetnja i poruka sudu kakvu presudu mora donijeti. Nitko od medija nije tada reagirao na ovakvo skandalozno miješanje ministra policije u neovisnost sudstva, i takvu arogantnu demonstraciju nepoštivanja trodiobe vlasti i neovisnosti pravosuđa. Ova Karamarkova javna poruka sucima kako je „ovo gotov slučaj“ posebno dobiva na težini ako znamo da je svim sucima u vijeću Županijskog suda koje je sudilo u Slučaju Pukanić upravo Tomislav Karamarko davao „zelena svjetla“ za sigurnosne, obavještajne procjene koje prilikom imenovanja sudaca daje SOA.

Karamarko je, dakle, jedan od rijetkih koji je imao ovlašteni pristup strogo povjerljivim SOA-inim dosjeima o pojedinim sucima, a ujedno je kao ravnatelj SOA-e odlučivao i o pozitivnim ili negativnim sigurnosnim procjenama za suce, što znači da je praktički odlučivao o njihovom imenovanju. Odnosno, bez SOA-inog pozitivnog mišljenja, o čemu je apsolutno odlučivao Karamarko u vrijeme kada je bio ravnatelj, kandidati za suce ne bi imali nikakve šanse za imenovanje. Tijekom izrade ovih sigurnosnih procjena SOA-ini su operativci provodili vrlo detaljne obavještajne i sigurnosne obrade nad sucima i kandidatima za sudačke dužnosti, pa su unutar SOA-e raspolagali dosjeima za svakog suca.

Poznavajući Karamarka, a o čemu mi svjedoče i neki njegovi bivši operativci, nije bilo rijetkost da se takvim strogo povjerljivim dosjeima manipulira, ucjenjuje i na druge načine raspolaže protuzakonito, kako bi se postigli neki zartani ciljevi. Dakle, Karamarkovu javnu poruku sucima kako je za njega slučaj Pukanić „gotov“ treba promatrati i kao njegovu otvorenu prijetnju sucima. Oni koji su nakon toga pratili tijek suđenja pred Županijskim sudom u Zagrebu mogli su vidjeti kako tijekom postupka, zapravo, nije dokazano ništa. Presuda Županijskog suda u Zagrebu, kojom su okrivljeni osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, utoliko ne predstavlja nikakvu pobjedu pravosuđa nad organiziranim kriminalom, kako su to mediji lažno prikazivali.
Suprotno tome, ta je presuda prvorazredni pravosudni skandal, koji dokazuje na koji se način u Hrvatskoj i dalje za nečije potrebe može manipulirati sudstvom i sudskim postupcima, kako bi određeni, politički i kriminalni centri moći uz pomoć pravosuđa ostvarili neke svoje kriminalne ciljeve. S jedne strane, presudom Županijskog suda pao je motiv ubojstva, iz službene verzije slučaja. Naime, nigdje u obrazloženju osuđujuće presude nije navedena duhanska mafija i Pukanićevo pisanje o duhanskoj mafiji kao motiv ubojstva. Da je ovo pravna država, kada padne motiv počinjenja određenog kaznenog djela, pada i sama verzija slučaja. Odnosno, ako navodni počinitelji, okrivljenici, nisu imali motiv kakav je naveden u službenoj, poliijskoj i USKOK-ovoj verziji slučaja, kao i u optužnicama, onda se postavlja pitanje osnovanosti presude protiv tih navodnih počinitelja.

Drugo, nigdje u obrazloženju presude nije sudski utvrđeno kako bi Milo Đukanović, Stanko Subotić Cane i drugi, odnosno kako bi itko iz Crne Gore bio naručitelj Pukanićevog ubojstva. Dakle, službenom prvostupanjskom presudom pala je i Karamarkova verzija o navodnim naručiteljima ubojstva. Ta verzija o naručiteljima bila je po policiji i USKOK-u usko povezana s verzijom o izvršiteljima ubojstva, pa niti tu nije jasno kako je onda ako je pala verzija o naručiteljima ubojstva sudsko vijeće ipak povjerovalo ostalim „dokazima“ i osudilo navodne izvršitelje.

Treće, cijela verzija slučaja pada na presudi protiv Slobodana Đurovića. U istoj presudi, sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu Đurovića je po istoj osnovi prvo oslobodilo krivnje, a potom ga osudilo za sudjelovanje u ubojstvu Ive Pukanića. Naime, sudsko vijeće prvo oslobađa Đurovića krivnje za sudjelovanje u planiranju ubojstva, jer navodi u jednom dijelu obrazloženja kako nije ničim dokazano da bi Đurović dolazio u Hrvatsku i donosio novac za pripremu Pukanićevog ubojstva, dok nekoliko stranica dalje Đurovića osuđuje jer je tobože iz Zagreba telefonom kontaktirao Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam s kojim je onda razgovarao o detaljima oko Pukanićevog ubojstva. U istoj presudi, sudsko vijeće dakle navodi izrijekom kako ničim nije dokazano da je Đurović dolazio u Zagreb, boravio u Zagrebu i sudjelovao na sastancima u Zagrebu na dogovorima oko Pukanićevog ubojstva, dok u drugom dijelu te iste presude osuđuje Đurovića radi sudjelovanja na takvom jednom sastanku u Zagrebu.

Ako ni zbog čega drugog, u uređenim pravnim državama sa neovisnim pravosuđem, već zbog ovog nimalno nebitnog detalja ovakva prvostupanjska presuda bila bi ukinuta. U najmanju ruku kako bi se obranio dignitet suda. Osim toga, u presudi Županijskog suda u Zagrebu, niti na jednom mjestu se ne spominje Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam. Potpuno, stoga, ostaje nejasno kako je bilo moguće donijeti osuđujuću presudu u odnosu na okrivljene, pogotovo u odnosu na Slobodana Đurovića, kada su iz prvostupanjske presude u odnosu na optužnicu izostali svi ovi bitni elementi. Jer prvostupanjskom je presudom otpala i službena verzija po kojoj je Joca Amsterdam tobože odradio Pukanićevo ubojstvo iz usluge Canetu i Đukanoviću, kako su to tvrdili USKOK i Karamarko. Za to je Županijski sud u Zagrebu očito smatrao kako ne postoje nikakvi dokazi.

Utoliko je čudnije da je taj isti sud osudio Đurovića, obzirom da se njega teretilo kako je bio veza između Jocića i izvršitelja ubojstva. Obzirom da je očito otpala ta veza Jocić – Đurović, a to je iz prvostupanjske presude potpuno jasno, kako je onda moglo uopće doći do osuđujuće presude Đuroviću? Na ta će pitanja tijekom rasprave o žalbi u slučaju Pukanić, morati odgovoriti suci Vrhovnog suda. Od više izvora na Vrhovnom sudu čuo sam zadnjih tjedana kako je „ovakva presuda naprosto neodrživa“. Osim toga, i činjenica da je unutar MUP-a zadnjih godinu dana ponovno pokrenuta istraga o naručiteljima Pukanićevog ubojstva govori dovoljno. U službenu verziju slučaja Pukanić, onu Karamarkovu, policijsku, USKOK-ovu, SOA-inu čini se nije povjerovao nitko osim medija koji su odrađivali svoj prljavi propagandni posao za Karamarkovu paraobavještajnu i kriminalnu mašineriju.

No, to su pak neki drugi interesi. Usprkos osuđujućoj presudi, ostaje činjenica kako niti prvostupanjski sud nije povjerovao u službenu verziju slučaja Pukanić, ali je očito pritisak medija i Karamarka na sud bio dovoljan za osuđujuću presudu. Policijska i USKOK-ova istraga od početka je puna nezakonitosti, manipulacija, krivotvorenja dokaza, lažnih dokaza i lažnih svjedočenja lažnih krunskih svjedoka koje su brifirali djelatnici SOA-e. Sustav vlasti se, izgleda, zapetljao u slučaj Pukanić, pa ostaje za vidjeti kako će to Vrhovni sud raspetljati. Prema informacijama s Vrhovnog suda, vijećanje o slučaju Pukanić započelo je danas, u ponedjeljak, a potrajat će čak tri dana, do srijede poslijepodne, kada bismo mogli doznati postoji li pravomoćna presuda o Pukanićevom ubojstvu, ili će se cijeli sudski postupak ponoviti, kako bi se na taj način hrvatsko sudstvo barem djelomično iskupilo za pravosudnu farsu koju smo mjesecima promatrali na Županijskom sudu u Zagrebu, a kojom je iz sjene, na ovaj ili onaj način, na daljinski upravljač dirigirao Karamarkov paraobavještajni sistem.