SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
LIJEPA RAPSKA PRIČA
 
Rapski maraton uspio i bez televizijskih kamera
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 29.08.2013. - 20:03:15
KOLUMNA - Najavljivali su neveru, trebalo nas je vrijeme sve potirat ča, a onda je stigla subota. Kalmalo je sve.

Noć nisam prespavao. U mislima sam odradio svaki zaveslaj ruku i plivao maraton do Dolina i nazad. Nisam bio previše nervozan jer sam znao da su moji prijatelji učinili sve da maraton bude u potpunosti dobro organiziran. Toliko sam bio opušten ujutro da sam prije odlaska iz kuće zaboravio popiti sok. I onda stignemo autom na Vodenču.

Ljudi se već pomalo okupljaju. Grči mi se vilica. Stotine upitnika u glavi. Prijatelji, susjedi, poznanici prilaze mi, daju mi podršku, navijaju kao da je derbi. Dolazi Damir Latin, kvadriplegičar kao i ja. Posebno zbog maratona došao je o svom trošku. Tu je Rezika Janković, prilazi s još jednom rapskom legendom, amputircem Zdenkom Pahljinom, dolazi i Kemal Ljumanović, također amputirac. Petero nas je s invaliditetom.

Sve je više ljudi, a ja se bojim da će nas jako malo plivati. Barka ronilačkog kluba Amfora je vezana za rivu. To me pomalo smiruje. Braća Ribarić; Tomislav i Damjan bezbrižno se smješkaju u majicama ronilačkog kluba, kraj njih sestra Kristina koja je u ime Udruge za djecu i mlade – Kocka organizirala volontere, pratnju i cijeli događaj prijavila policiji. Kraj nje stoji Vitomir Maričić koji svojom pojavom plijeni pažnju i ulijeva sigurnost jer će obavljati dužnost spasioca.

Prilaze mi Sebo i Simo. Znamo se od pelena. S njima pristižu i drugi članovi vaterpolo kluba Dolin. Ježim se. Njihov član je i dogradonačelnik Nenad Debelić. Upoznajemo se i službeno. Sve je više ljudi. Možda i više od stotinu bodritelja. Ulazimo u more. Kao i uvijek, moj ulazak i izlazak ovisi o mom prijatelju Raki. Hladno je ko piva iz hladnjaka. Odjednom se more pjeni.

Vičem: ''Zapjenimo more!''

Kraj mene plivaju moji dragi prijatelji. Hrvoje Hodak preuzima ulogu Damira Ćopića, koji je opravdano izostao, i sipa šale i pošalice. U ime Grada pridružuju nam se Duje Ševerdija i Branka Kuparić Staničić. Buka s obale pomalo nestaje. Uplivavamo u mir i spokoj Barbatskog kanala. Četrdesetak ljudi pliva prema Dolinu. Ekipa iz vaterpolo kluba pliva i dodaje se loptom.

Spektakularan prizor trećeg maratona za osobe s invaliditetom. Humanitarnog je karaktera. Na odličnu ideju Hrvoja Vrtodušića plivamo za skupljanje sredstava ne bi li kupili lifter kojim bi se OSI ukrcavali u putničke brodove. Vrtodušić pliva i pjeva. Svi su veseli usprkos hladnom moru. Iznad Grada se nagrešpalo nebo. Ne marimo, plivamo k Dolinu. Vaterpolisti već odmaraju na stijenama u Maloj buži. Čekaju nas, no nas odnosi struja dalje. Za kojih stotinjak metara promašujemo dogovoreno mjesto.

Odmaramo, fotkanje, okrjepa čajem i odmah se vraćamo. Hodak i Marko se dodaju loptom. Duje sipa šale, pridružuju se Branka i Rezika. Nakon 35 godina Rezika u Mladenu Travašu prepoznaje svog kolegu s faksa. Slijede zabavne zgode iz mladosti. U tom lijepom ozračju plivamo prema obali. Danijela Ćopić i njena majka plivale su sva tri maratona. Bez problema plivaju i ovaj. Na Vodenči još više ljudi. Podilazi me tiha jeza. Dok izlazimo van svi nam plješću. Nema predstavnika televizijskih postaja.

Odjednom izlaze susjedi. Popići nose bubice, s njima je i Elvis Grce koji nosi pladanj pršuta i pladanj sira, udruga Komin časti sve svojim delicijama. Brzo izlazimo iz mora napola smrznuti. Odmah dajem intervju za našeg medijskog pokrovitelja Radio Rab. Duje u ime Grada svim sudionicima s invaliditetom dijeli medalje za osvojeno prvo mjesto. Sasvim zasluženo dobiva je i malena djevojčica Korina Jureša koja je isplivala maraton kao najmlađa sudionica i draga potpora nama OSI-ima. Konačno stižemo do stola s okrjepom, a tamo brda kolača slastičarnice Vilma, potom kolači Antice Ribarić, Marice Kordić, Nade Tomljanović, slana zakuska uz pomoć Julijane Guštek i Zdenke Butković, a pićem nam taže žeđ Zoran Kovačević iz Zdravljaka ''Puntica'' te trgovački centar Mali Palit d.o.o.

Svi razmjenjujemo dojmove. Svi su oduševljeni i pitaju kad će sljedeći maraton. Mnogi koji nisu plivali obećavaju da će plivati sljedeće godine. Teta Beti mudro zaključuje:

''Ljudi, to vam je to, to je važno; druženje, ćakula, ma koga je briga za televiziju kad je cijeli Rab uz maraton!''

Istina, ne trebaju nam televizije da bi otok uspio u svom naumu. Možemo mi to i bez kamera. Svi se slažu da je maraton prerastao moje prijatelje i mene. Jest. Sad sve ovisi o Gradu i Hrvatskom paraolimpijskom odboru. A mi, mi imamo još jednu lijepu rapsku sličicu i nadu da ćemo skupiti dovoljno za lifter. Hvala vam Rabljani, svim znanima i neznanima, hvala!