SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
BOLESTI 21. STOLJEĆA
 
Opasan bijeg u virtualnu stvarnost
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 23.07.2019. - 18:45:00
Zadnja izmjena: 23.07.2019. - 19:17:50
KOLUMNA - Hvalimo se kako su nam djeca pametna jer s dvije godine drže tablet ili mobitel u ruci i surfaju. 

Dotle smo i sami na laptopu, drugom mobu, surfamo, igramo igrice i pretvaramo se u internetske zombije. Na internetu sam preko dvadeset godina i sjećam se dial up veza kad smo itekako pazili koliko vremena ćemo provesti na mreži. Često puta su se navijali i alarmi. 

Poplavom operatera i povoljnih tarifa za internet, sve je krenulo prema općoj destrukciji. Mladi danas ne znaju za ograničenja no i mi, sredovječna djeca, ne skidamo se s virtuale dok nas ne onesvijesti buljenje u ekrane. Danas i mlado i staro kronično traži wireless po gradu, kafićima, sportskim dvoranama kako im slučajno ne bi promaknuo koji status na društvenim mrežama ili da mogu ''lajvat'' neki događaj na kojem prisustvuju. 

Od hrpe kretena koji se slikaju po Černobilu učinili smo influencere, klanjamo se YouTube guruima koji se sprdaju s nama dok nam prodaju ozdravljujuću maglu, strimamo, gledamo serije ili lutamo po tamnoj strani dostupnih sadržaja. Ovisni smo. Htjeli to priznati ili ne, većina nas je ovisna o internetu, videoigricama i lajkanju. Sjećam se da sam u početku svog boravka na Fejsu, prije jedanaest godina, bivao i po osam sati dnevno čekirajući statuse, sadeći virtualni kupus, igrajući poker i druge igrice. Tad je većina nas igrala brdo igrica zbog kojih smo mislili da nam život ovisi o njima.

Rezultati u ''Mafia wars'', klanovi na online igrama, miješanje stvarnosti s ovisnošću na kojoj programeri i društvene mreže zarađuju milijarde. Ne treba ni čuditi da se u Sisku otvorio i četverogodišnji program nastave za tehničara razvoja videoigara. Videoigre su prošlost, sadašnjost i budućnost. Igrice smo skidali i mi u osamdesetima za Commodore 64, na kazetu, usput slušajući Radio 101. 

Da, i tad smo bježali s nastave u igraonice igrati videoigre. Zabava je uvijek bila i bit će prioritet mladih. No, u svemu tome, roditelji su bili onaj korektiv koji je dozirao sve, kontrolirao i postavljao granice. Danas kao da granice ne postoje. Roditelji su ponosni jer im djeca bolje znaju engleski nego hrvatski. Naučili ga kroz igrice i strimove. Jer, što će im hrvatski jezik? To je za primitivce i nacionaliste, a oni su kozmopoliti koji ni ne slute da čim prijeđu hrvatsku granicu postaju ''balkansko smeće'' koje terorizira kulturni Europljane i troši njihovu socijalnu pomoć. 

Od SAD-a do Kine, mi smo samo tamo neki koji govore dobro engleski i za koje sumnjaju da će poštivati njihovo kad ne cijene sebe i govore ružno o svojoj zemlji. I tako, igrajući igrice u svjetskim alijansama zaboravljamo na kruh naš svagdašnji, zrak, vodu i kretanje. Ovisnost je uzela tolikog maha da smo morali otvoriti dnevnu bolnicu za liječenje ovisnosti o internetu i videoigrama. 

U inozemstvu takva mjesta za odvikavanje postoje godinama. Sazrio je trenutak da si priznamo da osim što imamo velikih problema s ovisnošću o alkoholu, drogama, kocki, imamo i o internetu i igrama. Pa i kod moje rodbine postoje slučajevi gdje se laptop nosi u WC da ne bi koja bitka promakla ili da se popravi kakva utvrda. Nažalost, bolnica je namijenjena za starije od 18. Što s klincima koje smo već od rođenja pretvorili u ovisnike? Dokle god ne osvijestimo problem pretjeranog korištenja interneta i opasnosti o ovisnosti, dotle ćemo imati i mnogobrojne poremećaje u ponašanju djece, agresivnost ali i teške depresije. 

Istina, danas su igrice postale profesionalni sport. Turniri s bogatim nagradama, navijači, odustajanja od škole. Vratimo se na ovisnost. Kad bi stručnjaci proglasili štetnost od interneta i igrica, biste li nastavili s uhodanom praksom? Dajete li djeci ogromne količine alkohola, droge ili ih vodite u kockarnice? Naravno da ne. 

Eto, liječnici već propisuju uputnice za liječenje. Za sad je dobro jer postoje i oni kojima internet i igrice nisu napete. Oni mogu prepoznati našu ovisnost i prijavit nas na liječenje. Što kad svi postanemo ovisni? Tko će tada imati snage ustati i reći: ''Ja sam Andrija i ovisnik sam o internetu i videoigricama!?'' 

Izgubljeni smo, a imamo i sve manje volje da se pronađemo. Bježimo, i ne samo u inozemstvo već i u virtualni privid blagostanja i lažnog junaštva. Kukavičko snatrenje bez volje za stvarnim promjenama.