SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
OKRUPNJAVANJE
 
Mirela Holy na pravom putu, zelena opcija postaje važna
Autor/izvor: Ivan Brodić
Datum objave: 10.01.2014. - 20:13:00
Zadnja izmjena: 10.01.2014. - 20:16:09
KOLUMNA - Dvije medijske činjenice ovoga tjedna, ujedinjenje zelenih stranaka i izvanraspravna vijećanja oko izručenja Njemačkoj dvojice obavještajaca, samo su naoko povezane tajmingom te nemaju nikakva dugoga dodira.
No ukoliko malo bolje pogledamo hrvatsku političku scenu koja je inicijalno nastala upravo djelovanjem krugova bliskih ovoj dvojici isluženih obavještajaca, vidjet ćemo u aktualnom događaju nešto atipično.

ORaH, koji je poslužio kao ujedinitelj, relativno je mlada politička stranka koja se okupila inicijativom saborske zastupnice Mirele Holy, a koja je uzela u misiju okrupniti zelenu scenu i društvene djelatnike na održivom razvoju što je do sada, izuzev nekih pokušaja integriranih u druge stranke, u nas izostalo. Politička scena u Hrvatskoj fragmentirana na bezbroj stranaka nije išla na ruke zelenim strankama kojih je na izbore izlazilo u nekom trenutku i više nego pet. Na izborima 2000. godine zbroj postignutih postotaka zelenih stranaka koji nisu prešli izborni prag bio je blizu deset posto. Stoga, ukoliko je ujedinjenje od prije nekoliko dana označilo početak toga okrupnjavanja možemo to smatrati pozitivnom viješću za hrvatski parlamentarni sustav.

Razvijene demokracije poput Njemačke već nekoliko mandata imaju u svojim parlamentima i zeleni korektiv. Uz sve rezerve radikalnih aktivista, valja upozoriti na činjenicu kako je unutar parlamentarne demokracije najučinkovitije moguće djelovati upravo kroz parlamentarni sustav kako je pisao u svojim osvrtima na okrupnjavanje talijanske političke scene pravnik i politolog Marcello Pera.

Pera je upozorio i na elementarnu nedemokratičnost političkih stranaka na jugu Europe. Naime, upozorava on, anglogermanske stranke ne vide ništa neobično u postojanju frakcija unutar stranaka. Nepostojanje frakcija početak je svake disolucije. Uvođenjem frakcija i sinergijskim učinkom vodili su se inicijatori sviju dosadašnjih ujedinjenja u Hrvatskoj, no neki od čimbenika, kako je rekao jedan ugledni političar, danas diplomat, "imali su više špijuna nego članova!".  

Svi su, dakle, dosadašnji pokušaji ujedinjenja poput spajanja Vujićeva SDSH i Račanova SDP-a, ponovnog ujedinjenja dvije stranke nastale disolucijom HSLS-a, Kramarićeva LS-a i HSLS-a Đurđe Adlešić, kao i ujedinjenja Radoševe Libre i Čačićeva HNS-a imali za rezultat majorizaciju i gotovo potpuni nestanak slabijega čimbenika. Željeni sinergijski učinak, zbog toga, gotovo je izostao. Atipičnost projekta Mirele Holy mogao bi biti i u tomu što je ORaH mlada stranka koja po definiciji nije stigla razviti mehanizme majorizacije te bismo, možda, mogli govoriti o nešto ravnopravnijem ujedinjenju.

U čvrstom zagrljaju krize, kada gledamo gdje će država uštedjeti i kada se režu svi nepotrebni troškovi potrebno je postojanje političke snage koja će upozoriti kako dugoročno nije sve u novcu i nije sve u štednji. Naime, u zemlji gdje smo sve počeli smatrati tržišnom kategorijom, gdje režemo potrošnju svega što ne donosi profit, a gdje porezi stalno rastu ne možemo ne postaviti pitanje u što se ulaže novac od poreza ukoliko ne u netržišne, za dobrobit zajednice relevantne vrijednosti? Okrupnjavanje zelenih stranaka oko ORaH-a i njihova jača participacija u budućem parlamentarnom životu mogla bi osvijestiti činjenicu kako priroda neće trpjeti neodrživu, samo novcu okrenutu, eksploataciju.

Politički kredibilitet Mirele Holy koji je zadobila u borbi protiv Milanovićevih vjetrenjača, a koji je taktiziranjem s "nemoralnim" političkim ponudama vješto očuvala, te činjenica kako je ovo možda prvi projekt političkog ujedinjenja u kojemu nisu sudjelovali obavještajni elementi (možda je zbog toga i tako slabo medijski popraćen?) mogao bi biti epicentar sinergijskog učinka koji bi mogao proizvesti političku snagu koja će biti prijeko potreban korektiv ovome posrnulom društvu.

Negativnosti dosadašnjih ujedinjenja, taštine umjesto sadržaja i općega probitka, trebale bi poslužiti kao primjer kako ne treba raditi. Odsustvo obavještajnih igara i naznake ravnopravnosti ujedinjenja tom uspjehu govore u prilog.