SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SOLIDARNOST
 
Migranti na granicama Hrvatske: Ne zatvarajmo oči, pobijedimo predrasude
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 24.06.2018. - 19:49:34
KOLUMNA - Sve veći je broj migranata pred ''predziđem kršćanstva''. Bihać i Velika Kladuša grcaju u valu izbjeglica. 

Teško se osiguravaju obroci, a još teže se pronalazi riešenje za njihovu tešku sudbinu. Osim ratnih tu su i ekonomske izbjeglice odnosno migranti. Hrvatska je za njih tek tranzitni ulaz u zemlju snova koja će ih osloboditi utega siromaštva i lutanja za novim domom. 

Što nam je činiti? Tako je komplicirano ogovoriti na ovo pitanje oko kojeg se spore brojni lideri EU. Eto, Macron i Sanchez traže da se podignu zatvoreni centri u koje bi smještali migrante. Time bi se dodatno provjeravali potencijalni novi građani Unije. Je li ta selektivnost humana ili nije nikoga ne zabrinjava jer je Europa u svoj svojoj liberalnosti ipak još uvijek konzervativna i zatvorena. 

Pogledajte selekcije na Svjetskom prvenstvu. Glavni zagovornici izolacije spram migranta u svojim momčadima imaju većinu igrača koji porijeklo vuku iz Afrike i bivših kolonija. Tad, kad im je trebala radna snaga i rudna bogatstva zemalja koje su tiranizirali i opelješili, bilo je sve moguće. I sad se ratovi vode iz istih razloga no treba kusati posljedice koje je gramzivi zapad stvorio samom sebi. 

Izbjeglice na vratima Hrvatske traže meku zonu u kojoj bi probili posljednju granicu koja vodi u obećanu budućnost. Mađarska je ograđena kao UFC arena i tko uđe bit će izbačen. Hrvatska ne želi žilet žicu no što učiniti da se teret izbjeglica ne svali na nju? Zar ćemo morati dovesti vojsku na granicu i ubiti svakog tko palcem dotakne naše sveto tlo? Tko smo onda mi? Kad je bjesnio rat u Hrvatskoj, tisuće nas je pronašlo utočište po zemljama Europe, SAD-a, Kanade. Sad je Bog dao priliku da se odužimo za sve dobro što nam je dano. 

Bit će teško nadići sve ksenofobne zapreke koje se skrivaju iza straha tko nam to uopće kuca na vrata. Jesu li ti ljudi teroristi, silovatelji, lopovi, neradnici, kvazi intelektualci? Mogu li oni biti našoj zemlji dobri i učinkoviti kao mi sami? 

Pa da, nema boljih i većih domoljuba od nas Hrvata... Mi smo ponosan i pošten, radišan narod koji je svojom ustrajnošću i sjajnom organizacijom na svim razinama stvorio naprednu i suvremenu državu blagostanja, prosperiteta i socijalne jednakosti te pravičnosti. Fakat, kad vidimo koliko smo dobrog učinili u ova skoro tri desetljeća, trebali bi dignuti visoki zid prema istočnim granicama i stvoriti etničku karantenu da se ne bi narušila nacionalna statika. 

Hrvati su narod koji vjeruje u svoju budućnost. Natalitet nam je u porastu. Gospodarstvo se uspinje velikim koracima, a i tehnološki smo valjda napredniji od izbjeglica koji se nemaju gdje uključiti na Wi-Fi.

A sad šalu na stranu. Europa se drastično mijenja. Razvidno je to i iz sportskih selekcija ekonomski najsnažnijih zemalja. Promijenit će se i Istočna Europa. Svi ćemo morati prihvatiti činjenicu da budući azilanti negdje moraju pronaći svoje mjesto. Koliko smo mi potrebni njima toliko su i oni potrebni nama. I tko to tvrdi da ti ljudi neće s jednakim žarom, ponosom i ljubavlju pjevati našu himnu i boriti se za naše vrijednosti? 

Imam šulkolegu iz Jemena. Prije pola stoljeća došao mu je otac u Hrvatsku. Nitko ga tada nije smatrao teroristom i opasnošću za naš identitet. Ima i nekolicina sirijskih liječnika koji rade u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Iako imaju hrvatsko državljanstvo, ostali su ovdje i spašavaju naše živote, odgajaju obitelji u našem duhu, poštuju svoju i našu kulturu. Druge su vjere, pa što? Džamije i minareti već su stoljećima prisutni u Hrvatskoj, u vjerskom suživotu.

Ako se bojimo za vlastiti identitet i vjeru, tko smo mi onda zapravo? Ovim područjima su uvijek prolazile vojske i narodi, a Hrvati su opstali. Otkad smo postali takvim kukavicama? Koga se bojimo? Pred kojim to strahom uistinu drhtimo? I koja je naša vjera; novac ili ''ljubi bližnjeg svoga kao što ja ljubim vas?'' 

Križamo se, a ni sami nismo voljni pomoći nositi križ ovog svijeta. Isus je bio prognanik, mi smo doselili ovdje kao prognanici, danas je cijeli svijet prognan. Na svakih 114 osoba dolazi po jedna izbjeglica. Zar uistinu mislite da će nas zaobići sudbina cijelog svijeta? Ako zatvorimo srce pred tuđom patnjom i nismo spremni dati milost, onda ne očekujmo isto kad ćemo i sami biti u toj potrebi. 

Bio Bog, svemir ili priroda, postoji ta neka ravnoteža i pravičnost, i kad tad stigne svatko od nas na vagu svojih djela, otvorenosti svoga srca.