SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
OBLJETNICE
 
Meša Selimović danas bi slavio 102. rođendan
Autor/izvor: SEEbiz
Datum objave: 26.04.2012. - 13:47:41
ZAGREB - Istaknuti jugoslovenski književnik Mehmed-Meša Selimović rođen je 26. travnja 1910. godine u Tuzli. Jedan od najvećih književnika 20. vijeka s ovih prostora, Meša Selimović je završio Filozofski fakultet u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata radio je kao profesor u gimnaziji u Tuzli. 

Po izlasku iz ustaškog logora 1943, otišao je u partizane. Poslije rata bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, umjetnički direktor "Bosna filma", kao i glavni i odgovorni urednik "Svjetlosti". Autor je jednog od najznačajnijih romana srpske literature "Derviš i smrt", koji se odlikuje osobenošću tretiranja teme, čovjekovog života u tragičnim okolnostima i refleksijama o ljudskoj egzistenciji. Dubok pečat u srpskoj literaturi ostavio je i romanima "Tišina", "Tvrđava" i "Magla i mesečina", kao i zbirkama pripovjedaka "Prva četa", "Tuđa zemlja" i "Devojka zlatne kose". Autor je brojnih eseja, studija i nekoliko filmskih scenarija. Književna nagrada koja nosi Selimovićevo ime ustanovljena je na današnji dan 1988. godine.

Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog "Krotka" i "Zapisi iz podzemlja". Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutrašnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame.

Prvi roman, "Derviš i smrt", pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike - dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene posmatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo - i uspjelo - općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva nakon Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u "Osmanu"), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od "Derviša", čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na "Tvrđavu"). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.
Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput "Tvrđave" i "Derviša". Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani.

Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je "Za i protiv Vuka", u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredjeljenjima. Ukratko - "Za i protiv Vuka" knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, sa protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom djelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka - dok se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnoga rječnika. No, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.Jezik [uredi]

Kada je već o jeziku riječ, valja nešto reći i o jeziku Selimovićevih djela. U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičkom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa). U glavnim romanima Selimović je pisao jezikom koji je najbolje okarakterizirati kao bosanski protkan većim brojem srbizama. Je li taj jezik već time srpski, kao što se može reći za izraz Petra Kočića ili Branka Ćopića? Za sada je, bez stručne lingvističke analize, teško dati definitivan sud, no vjerovatno je najbliža istini konstatacija da se radi o bosanskom jeziku, uz veći udio srbizama nego što je propisano u bosanskom standardu. No, taj prigovor otpada i zbog delikatnosti i isprepletenosti nacionalnog i jezičnog na ovim prostorima: Matoš je, npr., nesporno hrvatski pisac, no njegov je prozni opus upravo pretovaren srpskim idiomom kojeg je autor usvojio tokom dugih boravaka u Srbiji; dapače, djelo legendarnoga AGM je jezično daleko opterećenije srbizmima od jezika najboljih Selimovićevih romana. Slični su primjeri i dvojice srpskih pisaca (jednoga porijeklom iz Hercegovine), Mirka Kovača i Bore Ćosića, koji su napisali sjajne romane ne samo prošarane kroatizmima, nego i na hrvatskom standardnom jeziku. Sve to ukazuje da jednostrani jezikoslovni kriteriji nisu dovoljni u pisaca dvojne pripadnosti, među koje spada i Selimović.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumnjivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Тrеćeg novembra 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović. Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Paradoks sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko-islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredjeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom.