DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KLEVETA
 
Margetić: Zašto me Gordan Malić klevetao?
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 08.09.2015. - 15:10:00
Zadnja izmjena: 08.09.2015. - 19:06:51
KOLUMNA - Iako se na prvu može pomisliti kako se radi tek o još jednom sudskom postupku za klevetu, slučaj moje tužbe zbog klevete protiv Gordana Malića, ipak je malo kompleksniji.

Naime, Malić je jedan od medijskih djelatnika koji je godinama kroz više svojih tekstova vodio, zapravo, kampanju moje diskreditacije kao istraživačkog novinara, te me kroz svoje komentare, kolumne i druge tekstove koje je objavljivao u izdanjima Pavićevog EPH pokušavao kriminalizirati, diskreditirati i prikazati kao osobu kojoj ne treba vjerovati. Nakon što je u Jutarnjem listu, od 3. studenog 2010. godine, objavio kolumnu pod naslovom “Kako je bezveznjak Margetić dospio u Latinicu”, Malića sam ipak tužio za klevetu, kako bi svoje teze, tvrdnje i navode imao priliku dokazati i na sudu. Nisam ga tužio za naslovni navod da sam “bezveznjak”, jer takve navode smatram njegovim osobnim vrijednosnim sudom, na koji ima pravo, te ću uvijek braniti njegovo pravo da me naziva “bezveznjakom”, pa čak i puno pogrdnijim nazivima. Ali u istom je tekstu Malić iznio tvrdnju, koju su kasnije ponavljali mnogi pozivajući se upravo na njegov tekst, kako sam dva puta pravomoćno osuđivan zbog gospodarskog kriminala, kako sam sudjelovao u nekom kriminalu s fantomskim poduzećem Domag, te kako sam povezan s kriminalom u ornitološkom rezervatu Crna Mlaka, i još kojekakve gluposti.

Nakon četverogodišnjeg suđenja i pravomoćno je dokazano da je Malić tendenciozno, namjerno iznosio neistine kako bi me diskreditirao kao istraživačkog novinara, te kako bi me ovakvim tvrdnjama u javnosti ciljano kriminalizirao.

No, sve to nije tek slučajnost. Malić je tada radio za Ninoslava Pavića i Europapress holding, gdje se nalazio na popisu bolje plaćenih medijskih djelatnika. S druge strane, u to sam vrijeme intenzivno istraživao i pisao o Aferi Hypo, s kojom su povezani i EPH i Ninoslav Pavić, o čemu sam više puta objavio nekoliko dokumenata iz austrijske istrage, koji Pavića i njegov bivši medijski concern povezuju s ovom bankarskom aferom. Zadnji takvi dokumenti, čiju sam vjerodostojnost također dokazao u sudskom postupku u kojem me Hypo Grupa sudila zbog objave bankarske tajne, bili su dokumenti iz spisa “Projek Fokus”, posebne revizorske analize sumnjivih i rizičnih kredita koje je Hypo Grupa odobravala pojedincima i tvrtkama, a na kojem su se popisu našli i Nino Pavić kao fizička osoba, ali i njegov EPH, sa višemilijunskim iznosima povučenim u sumnjivim kreditnim operacijama. Istovremeno sam istražio i pisao o o Pavićevom tajnom preuzimanju vlasništva nad bivšom Hypo Consultants Grupom, a zbog mojih je istraživanja o ovom slučaju u Austriji bila pokrenuta i posebna istraga o načinu na koji su tajni vlasnici preuzeli kontrolu nad Hypo Consultants Grupom, za koju se u istrazi smatralo da se preko nje kontrolira nekretninski portfelj Hypo banke “težak” oko milijardu eura.

Dakle, nakon tih mojih istraživanja i tekstova, Malić kreće u aktivniju klevetničku kampanju kojom me pokušava diskreditirati. Uostalom i samu kolumnu zbog koje je osuđen za klevetu objavio je samo par dana nakon što sam o Aferi Hypo i operacijama pranja novca preko tajnih računa u Hypo banci govorio u HRT-ovoj Latinici, na poziv kolege Denisa Latina, koji je u tom trenutku jedini u “mainstream” medijima bio voljan otvoriti prostor za raspravu o Aferi Hypo, što je vjerujem kasnije dobrim dijelom i dovelo do ukidanja Latinice. Ne treba posebno dokazivati da su Malićevi tekstovi u kojima je iznosio neistine i klevete, napisani i objavljivani upravo nakon mojih tekstova i javnih nastupa o činjenicama koje sam otkrio istražujući Aferu Hypo, o čemu sam kasnije, u travnju 2013. godine svjedočio i pred Specijalnim antikorupcijskim odborom Europskog parlamenta u Bruxellesu.

Čisto etički gledano, Malić je općenito bio u sukobu interesa pisati o takvoj temi, u medijima čijeg se tadašnjeg vlasnika povezivalo s Aferom Hypo, odnosno u medijima koji su i sami bili na popisu poduzeća koja su primala sumnjive kredite Hypo Grupe. Mogao bi se, stoga, steći dojam da je Pavićev zaposlenik te medijske poslove na diskreditaciji novinara koji istražuje i piše o Aferi u koju su umiješani i vlasnik i firma za koju radi, radio po narudžbi upravo onih kojima je bio interes ušutkati me kao novinara u vrijeme kada u Hrvatskoj, apsolutno niti jedan drugi novinar nije pisao o Aferi Hypo. S druge strane, u samom sudskom postupku protiv Malića došao sam i do novih zanimljivih saznanja. Naime, Malić je u EPH bio angažiran preko ugovora o djelu, dakle nije bio stalni zaposlenik Pavićevog holdinga. S druge strane u to mu je vrijeme odobren stambeni kredit kod Hypo banke, koji se po svemu može smatrati povlaštenim kreditom. Naime, obzirom da je Malić za EPH radio preko ugovora o djelu i nije bio u stalnom random odnosu, nije ispunjavao jedan od ključnih, ako ne i najvažniji uvjet za odobravanje stambenog kredita. A to je stalno radon mjesto, što banci jamči stalne prihode i povrat kredita kojeg odobravaju dužniku. Da je u isto vrijeme bilo tko od, primjerice, nas novinara od Hypo Grupe redovnim putem zatražio stambeni kredit, a da smo angažirani samo preko ugovora o djelu, a ne ugovora o radu, nikako ne bismo mogli ostvariti kredit, bez obzira kolika sun am trenutna primanja preko ugovora o djelu, jer se naprosto radi o standardnim bankarskim praksama, koje sve banke primjenjuju na manje više sličan način.

Međutim, iako nije imao stalno radno mjesto i ugovor o radu, Maliću je Hypo banka odobrila stambeni kredit. Nakon čega je Malić pisao neistinite, klevetničke, diskreditacijske tekstove upravo o novinaru koji je istraživao i razotkrivao – Aferu Hypo. Zanimljva slučajnost, zar ne?!

Pritom je zanimljiv i način na koji je Malić “istražio” svoje navode o meni, a na što je i sud obratio posebnu pažnju i u prvostupanjskoj i u drugostupanjskoj presudi, praktički navodeći kako je Malić propustio provjeriti vjerodostojnost i istinitost onoga što je pisao, a što je naravno (i ne treba posebno naglašavati) potpuno protivno novinarskoj etici i standardima struke.

“Provjeravajući kod drugih svjedoka … ten a temelju pribavljene dokumentacije nedvojbeno je utvrđeno kako je sve ono što je okrivljeni Gordan Malić napisao neistina”, navodi u obrazloženju drugostupanjske presude Županijski sud u Zagrebu.

“Niti jedna činjenična tvrdnja citirana u članku nije istinita, a iznesena je kao istinita iako okrivljenik za takve tvrdnje nije imao uporišta, a niti je provjeravao istinitost onoga što je napisao”, utvrđuje sud u presudi protiv Malića.

“On tvrdi kako je “čuo”, “zaključio”, “da je imao saznanja”, “da je izvršio uvid u članke”, “kaznenu prijavu”, ali kao svaki savjesni novinar morao je prije objave nekih teza provjeriti da li su one istinite”, dodaje sud u obrazloženju presude.

Presuda protiv Malića, zapravo otvara pitanja o kojima smo nedavno razgovarali i u novinarskim krugovima. To je česta pojava kod nas da medijski djelatnici zaposleni u pojedinim medijima, koji sun a ovaj ili onaj način interesno povezani s nekim lobijima, poslovnim, bankarskim ili političkim krugovima, vode i sudjeluju u diskreditacijskim medijskim kampanjama protiv novinara koji istražuju i pišu o korupcijskim aferama koje se povezuje s krugovima bliskim tim medijskim kućama za koje, pak, pojedini rade. Dakle, radi se o nekom obliku medijske korupcije, što očito trebamo riješiti na razini struke. Presuda protiv Malića samo je ozbiljan indikator da se u struci moramo ozbiljno pozabaviti i tim fenomenom, fenomenom angažiranja medijskih djelatnika na diskreditacijskim kampanjama protiv novinara koji se bave pojedinim osjetljivim, korupcijskim temama, kojima ugrožavaju interese financijski i politički moćnih lobija u ovoj zemlji.

Na javnosti, naravno, ostaje da izabere u čiju će vjerodostojnost vjerovati. U “vjerodostojnost” onih koji iznose ovakve neistine, klevete i diskreditacije, ili onih koji pokušavaju novinarski posao raditi u javnom interesu, bez obzira na teškoće i cenzuru s kojima se suočavaju. Uostalom, novinarstvo uistinu jest javno dobro, ali isto tako novinarstvo je samo ono koje radi u javnom interesu. Sve drugo je tek – korupcija.