SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
CRKVA I DRŽAVA
 
Mantijaši RAUS!
Autor/izvor: Stjepo Martinović
Datum objave: 27.08.2015. - 15:11:47
KOLUMNA - Kao (nekakav) književnik, ne bih se smio izlagati opasnosti da me bilo koja narodna knjižnica u zemlji uzme na zub, zar ne?
Ali, eto, kad god se nađem pred izborom između načela, vrijednosnog opredjeljenja, i šićara (namjerno koristim izrazito aromatičan turcizam), redovito pucam u vlastitu nogu. Pa tako i u ovom slučaju: upozorih, naime, osoblje (vjerojatno ravnateljicu) jedne mjesne knjižnice na Braču, koja u prostorijama „svoje" javne i laičke/sekularne ustanove priređuje euforičnu svetkovinu u čast lokalnog župnika da (otprilike) „smanji doživljaj, jer knjižnica nije ekstenzija sakristije". Naravno, insuficijentna mi je knjižničarka „odgovorila" da župnik može doći u knjižnicu kao i svaki građanin – što nisam osporio, ali je jesam podsjetio da on tamo ne dolazi kao posuđivač knjige o uzgoju aronije ili porno-romana „za razvedrilo in prosti čas", nego kao slavljenik, poseban gost na priredbi njemu čast... uz (citiram) „pokoji stih, malo svirke i pjevanja te jednostavno, gotovo dječje, crtanje".

Glupo od mene, zar ne? Posebice što mi dotična poručuje da me razumije – priznajući, ničim prisiljena, priznati da je to njezin problem. Stupidno(!) navlastito u svjetlu masovnog i sustavnog katotalibanskog zaseravanja javnih prostora u ovoj tuzi od paradržavice u raljama Vatikanskih ugovora, započetog još u vrijeme kad je ministrantica školstva počela vješati križeve po školama, ugošćivati škropitelje pri otvaranju ženskih zahoda uz gimnastičke dvorane, izjednačavati zaglupljivače učenika katoličkom dogmom – tzv. vjeroučitelje – s nastavnicima i profesorima, uvoditi ognjištarsku pokornost i običajnu koreografiju kao sukus nacionalne uljudbe.

Ali, razljutio koga god, ponavljam i ponavljat ću: Republika Hrvatska svojim je Ustavom definirana kao sekularna država – i svako omalovažavanje te činjenice, od paradne nazočnosti blagopočivšega kardinala Kuharića u ulozi ceremonijalmeštra pri skarednom polaganju zlatnika u praznu kolijevku 1990. godine, do jednako osobitog prisustva njegova nasljednika, kao posebnog izaslanika suverena vazalne zemljice Hrvatske na „ustoličenju" soboslikarice&keramičarke 2015., nasrtaj je na Ustav. Udar na Republiku!

Jednako kao što je silovanje laičkog karaktera države nagrđivanje javnih prostora pseudo-religijskim šundom, od križeva na svakomu povišem brdu i kič-skulptura po cestovnim odmorištima do arhitektonskih nakaza posvećenih nacionalističkim totemima, od Zagreba i Udbine do Knina i Splita. Da se razumijemo, ne osporavam ničiji (religijski) svjetonazor, ne zamjeram čak ni blaženima duhom koji vjerske akcesorije vješaju po sebi ili o retrovizore kao šamanske talismane; ali, privatno poimanje religije – pa i njenih rituala – spada u zakonom zajamčene slobode i prava građana, dok niti jedan članak Ustava, niti jedno slovo bilo kojeg zakona, ne propisuje agresiju klerikalnog na civilno! Jasno, čim siđemo stepenicu niže od Ustava i zakona, zagazit ćemo do koljena u mulj voluntarističkog, arbitrarnog i samovoljnog uvaljivanja RH u katran i perje kleronacionalističkog slizavanja s Kaptolom i svim pojavnim oblicima zagađenja laičkoga pseudoreligijskim. Jasno je i zašto: jer su kler – čiji dični predstavnici održavaju zadušnice zločincu koji ju nikako nije mogao imati, a eto ih i među potpisnicima zahtjeva za ustašizaciju Hrvatske vojske! – i udbaško-ustaška desnica sijamci blizanci nerazdvojivi ikakvim skalpelom, ikakvom sofisticiranom kirurgijom.

Nažalost, osim po rijetkim i usamljenim otočićima otpora katotalibanskom teroru – kao što je inicijativa Glas razuma, pokret za sekularnu Hrvatsku (koji za 10. listopada najavljuje demonstracije za raskid sramotnih Vatikanskih ugovora) – širom preostaloga dijela političkog spektra nosi se gnjili oportunizam. Poslovično kukaveljstvo parazitskoga zdruga s Iblerova trga zaista nije vrijedno spomena, onaj splitski mjesečar koji se klanja ustaškim koljačima njihova je najslikovitija paradigma, a o bezmudosti stranačke marve sitnoga zuba šteta i slova, a nekmoli riječi.

Ali, ni pô jada da galopirajuća klerikalizacija onoga što bi – još po Stjepanu Radiću! – trebalo ostati izvan domašaja ideološkog tamjanjanja nema itekako visoku financijsku cijenu: „crkva u Hrvata" proračunski je nametnik nezasitniji od sljemenskog krpelja! Redovito alimentiran iz kopanje, dok bolno nedostaje novca za mnogo toga – pa i za javne knjižnice! – obilato šopan prigodnim doprinosima (10 milijuna samo za kninski bunker-templ!), izdašno darivan od lokalnih i regionalnih vlasti, a o prelijevanju novca poreznih obveznika u popovske škrabice posredstvom milodara otetih bijedno (ako uopće) plaćenim radnicima... dala bi se ispisati cijela litanija o promašenim indulgencijama. Jadne li zemlje koja išta očekuje od tako izdanoga, zarad štovanja Zlatnog teleta, namagarčenoga Boga!