SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UPITNICI
 
LNG terminal suočen s brojnim problemima
Autor/izvor: SEEbiz / Jutarnji list
Datum objave: 17.09.2017. - 08:50:38
ZAGREB - Kada je u veljači ove godine tadašnji hrvatski ministar energetike Slaven Dobrović slavodobitno objavio kako je iz europskog fonda CEF Hrvatskoj odobreno 102 milijuna eura bespovratnih sredstava za nabavu plutajućeg terminala za ukapljeni plin (LNG) na otoku Krku, zatrubile su pobjedničke fanfare u Vladi. 

Uz tako veliku dotaciju europskog novca, tumačilo se, projekt je dobio ključan impuls za realizaciju i od tog trenutka nadalje njegovo je ostvarenje samo pitanje tehnike.

Sukladno tome, Dobrović je tih dana ponovio svoje ranije najave kako bi terminal okvirnog kapaciteta od oko dvije milijarde prostornih metara plina s radom trebao početi tijekom 2019. godine. Danas, punih osam mjeseci poslije, Dobrović više nije ministar, no - barem na papiru - ciljevi koje je istaknuo za projekt LNG terminala i dalje stoje, piše Jutarnji list.

Prije nekoliko je dana LNG Hrvatska, tvrtka koja formalno razvija projekt, raspisala i pozivni natječaj kompanijama koje su zainteresirane za isporuku plutajućeg postrojenja za plinofikaciju ukapljenog plina (FSRU) koje je de facto ključni dio projekta. I taj natječaj, kao i niz drugih okolnosti koje okružuju projekt, ukazuje kako je dodjelom famoznih europskih milijuna posao na projektu zapravo tek počeo, da je njegova sudbina - svoj proklamiranoj strateškoj važnosti usprkos - i dalje neizvjesna te da je vrlo malo šansi da će prve pošiljke ukapljenog plina stići do sjeverne obale Krka 2019. godine. A takav bi scenarij, u značajnoj mjeri, derogirao sve koristi koje je Hrvatska trebala ostvariti donošenjem odluke da odustane od razvoja kopnenog terminala te da krene u nabavu plutajućeg.

Donoseći tu odluku, pod evidentnim patronatom SAD-a, Vlada se opredijelila za brže, kapitalno manje intenzivno i fleksibilnije rješenje, nasuprot većim ekonomskim efektima kroz angažman domaće graditeljske industrije na konstrukciji kopnenog terminala. Ipak, takva odluka - razumna kad je donesena - svoj smisao gubi sporom provedbom projekta, ali i nekim uvjetima koji su Hrvatskoj postavljeni odobravanjem europskog novca. Tako je preduvjet povlačenja tih sredstava to da se ona iskoriste isključivo za kupnju FSRU.

Na taj je način LNG Hrvatska izgubila mogućnost da takav terminal uzme u leasing, što je jedan od uobičajenih modela razvoja sličnih projekata u svijetu, a koji je, primjerice, primijenjen u razvoju plutajućeg terminala u Klaipedi u Litvi. Prednost leasing modela jest u tome što, uz veće kratkoročne operativne troškove, smanjuje investicijski rizik te omogućava inicijalnu fazu razvoja tržišta za ukapljeni plin bez opasnosti od tzv. mrtvog ulaganja (eng. sunk cost).

U Litvi je leasing ugovoren na deset godina, a ako se terminal pokaže tržišno uspješnim, u ugovor je ugrađena i opcija otkupa nakon isteka tog roka. Model leasinga, osim što smanjuje investicijski rizik, povoljan je i zato što pojednostavljuje nabavu terminala.

Naime, svjetsko tržište plutajućih terminala za ukapljeni plin iznimno je centralizirano, a samo tri kompanije - Excelerate Energy, Golar i Höegh LNG - vlasnik su 23 od 26 terminala koji trenutačno na svijetu rade. Te kompanije zauzimaju i većinu narudžbi u vrlo malom broju svjetskih brodogradilišta koja su sposobna sagraditi tako kompleksna plovila. Posljednjih godina još neke tvrtke žele ući na to tržište, ali i tu je riječ o sličnom modelu. Dakle, FSRU se danas gradi ili za vlastite potrebe ili za najam. Prema podacima vrlo uglednog Energetskog instituta u Oxfordu, od deset novih terminala u knjigama narudžbi svjetskih brodogradilišta do 2020. godine, pet ih već ima određenu destinaciju.

Dakle, LNG Hrvatska bi, teoretski, mogla otkupiti jedan od tih pet. No, tu sada nastupa drugi problem - kapacitet. Naime, prema dostupnim podacima, četiri od pet tih još neprodanih terminala koji će biti sagrađeni do 2020. danas su standardna FSRU plovila s tankovima za ukapljeni plin, volumena 170 tisuća kubika te s godišnjim kapacitetom uplinjavanja malo manjim od pet milijardi prostornih metara plina.

Riječ je o golemom kapacitetu, znatno većem čak i od nekadašnjeg planiranog kapaciteta kopnenog terminala na Krku. Kako je okvirna cijena takvih terminala oko 250 milijuna dolara, za kupnju takvog broda konzorcij bi u Hrvatskoj morao za kapitalne troškove - povrh europske subvencije - izdvojiti još više od 100 milijuna eura.

No, s druge strane, kako je zbog ograničenja kapaciteta plinovodne infrastrukture - barem prvih godina rada dok se ne sagrade novi plinovodi - i izvozni kapacitet terminala ograničen na izvoz maksimalno milijardu kubika plina, ispada da bi se kupnjom tako velikog plutajućeg terminala osudili da u duljem razdoblju rade s utilizacijom manjom od 20 posto. Teško je zamisliti poslovni model koji bi mogao profitabilno funkcionirati u takvim okolnostima. Utoliko, developerima hrvatskog LNG-a preostaje ili da otkupe neki već postojeći plutajući terminal koji svom vlasniku nije potreban, ili da sami naruče novogradnju prema vlastitim specifikacijama.

Kod opcije novogradnje je problem već spomenuta popunjenost svjetskih knjiga narudžbi, a kako gradnja takvog plovila u prosjeku traje oko dvije godine, ispada da bi - čak i kada bi ta gradnja počela danas - inicijalni cilj da terminal bude operativan 2019. teško mogao biti ispunjen.

Stoga kao najrealnija opcija ostaje mogućnost kupnje "polovnog terminala", kao što je Golar Spirit, terminal u brazilskoj luci Pecem koji posljednjih godina ne radi. Ipak, kod takve transakcije - osim što je ponuda ograničena - postoji i ograničavajući faktor prihvatljive tehnologije, s obzirom na to da lokalna zajednica na Krku - zahvaljujući upornom djelovanju ekološkog aktivista Vjerana Piršića - ne prihvaća standardno rješenje da se pri uplinjavanju LNG-a koristi morska voda.

Na koncu, takva opcija nabave postojećeg terminala vjerojatno će izazvati vrlo negativne reakcije domaće brodograđevne i elektrotehničke industrije, koja će lobirati protiv rješenja koje ih onemogućava da se angažiraju u projektu. Sve u svemu, pred odgovornima za realizaciju LNG projekta na Krku stoji cijeli niz ozbiljnih pitanja, a nudi im se vrlo malo mogućih odgovora. Pobjedničke fanfare danas se sve slabije čuju, a san o terminalu za ukapljeni plin na Krku 2019. možda se već i rasplinuo.