Jezikoslovci: Osobna imena spomenici su društvenih promjena

Sukus je to teksta o hrvatskim imenima u društvenom kontekstu jezikoslovca Domagoja Vidovića, objavljena u novom broju časopisa Collegium Antropologicum.

Prema Popisu stanovništva iz 2011. godine najčešća muška imena u hrvatskoj populaciji su kršćanska imena Ivan (130.828 osoba), Josip (77.323), Marko (50.393) i Stjepan (45.287), te autohtona imena Tomislav (39.105) i Željko (37.869), a od stranih Mario (32.708), koje je talijanskog porijekla.

Među ženama najčešća su kršćanska imena Marija (126.646 nositeljica), Ana (81.751), Ivana (49.943), Mirjana (29.319) i Katarina (28.618), te autohtona imena Nada (26.660), Dragica (25.952), Ljubica (24.557), Vesna (23.923) i Marina (23.604). Udio autohtonih ženskih imena (Nada, Dragica, Ljubica i Vesna) dvostruko je veći nego muških imena.

Najstarija imena

Do prve polovice 10. stoljeća Hrvati su nosili gotovo isključivo autohtona imena. Najčešće su se sastojala iz dva dijela, od kojih je tvorbeni dio često bio "mir", što znači "veliki, slavni". Primjeri su imena Branimir, Krešimir, Trpimir, Vojnomir, itd.

U nizu imena tvorbeni dio bio je "měr", što znači "svijet" kao npr. Gojmer, Putimer ili Črnomer. Također, čest je bio tvorebni dio "slav", što znači "slavni", kao kod Miroslava, Radoslava, Tomislava, itd.

U to doba imena su također potjecala od životinja kao Golub, Grlica, Hlap, Rak i Vuk; od bilja, npr. Bukva, Hrasto i Javor; zanimanja kao npr. Kovač, Pop i Sedlar; ili pak nadimaka, koji danas zvuče egzotično. Za primjere posljednjih Vidović navodi imena Dosro, Grdan, Hrnjak, Klempo, Koljibaba, Krivošija, Poruga, Preljub, Siromah, Ukraden, Vrag, Zlojutro, i druga.

U srednjem su vijeku, međutim, najčešća imena bila ona s antroponimskom osnovom "Mil" i "Mio" kao Miloš, Milovan; "Rad" kao Radomir; i "Vuk" npr. Vučina.

Kada je Hrvatska u 10. stoljeću stekla svojevrsno međunarodno priznanje, hrvatski vladari počeli su dobivati ne samo autohtona, već i kršćanska imena, npr. Mihajlo Krešimir i Stjepan Držislav.

Zbog propisa Tridentskog sabora (1545-1563) hrvatski autohtoni nazivi počeli su polako nestajati iz upotrebe i ona je sve manja do 19. stoljeća, kada su zbog hrvatskog narodnog preporoda donekle revitalizirani.

Ponekad su stoljeća bila potrebna da promjena zaživi u fondu hrvatskih imena. Tako, krsna imena započela su prijelaskom na kršćanstvo, ali su postala dominantna tek u kasnom srednjem vijeku.

Vjetar društvenih promjena

Društvene promjene ostavile su traga u hrvatskim imenima tijekom vremena, osobito jačanje utjecaja Katoličke crkve i jačanje nacionalne svijesti, sekularizacija i globalizacija.

Imenima je iskazivana pripadnost određenoj jezičnoj, vjerskoj ili etničkoj zajednici, a u njima su se zrcalile društveno-političke prilike. Tako su u Dalmaciji u 19. stoljeću talijanska imena bila češća među autonomašima, dok su domaća imena bila češća među pripadnicima Narodne stranke i bila su manifestacija određene društvene svijesti ili političkog izbora. To se uglavnom odnosi na pučke svece, poput sv. Eufemije u Istri ili Duje, Stošije, Tripuna i Vlaha u Dalmaciji.

Od 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća oživljavaju imena hrvatskih narodnih vladara, osobito Tomislav i Hrvoje, i naglašeno se vraćaju u modu tijekom Hrvatskog proljeća.

Od 1945. do sedamdesetih udio autohtonih imena počeo je polako rasti, a smanjivati se udio kršćanskih imena.

Davanje imena donedavno je služilo za označavanje pripadnosti pojedinca određenoj vjerskoj zajednici, etničkoj skupini ili zavičajnom kraju, dok su danas imena sve češće odraz težnji prema individualnosti.

Od početka 21. stoljeća sve brže dolazi do promjena u fondu imena, ali zbog utjecaja globalizacije i nataliteta tri puta manjeg od onoga nakon Drugoga svjetskog rata, one još nisu toliko izražene, ističe autor i zaključuje da će rezultati popisa stanovništva 2021. godine pokazati kako su se trendovi nastavili u najnovije vrijeme.