Izgon ruske kulture iz Ukrajine: I Čajkovski je u Kijevu nepoželjan

Još prošle godine je u ovo blagdansko doba u kijevskoj operi na programu bio balet "Orašar" Petra Iljiča Čajkovskog, ali umjetnički direktor kazališta Anatolij Solovianenko ne želi na programu niti vidjeti djela ni Čajkovskog, ni Prokofjeva, ni Musorgskog niti bilo kojeg ruskog skladatelja iz Rusije. Obzirom na ono što Rusija čini njegovoj domovini, i on i svi njegovi suradnici „veoma oštro“ paze što će svirati i odakle autor dolazi.

Isto tako, Solovianenko je ogorčen što je prvi put u povijesti čak i milanska Scala svoju sezonu počela jednom ruskom operom, „Boris Godunov“ Modesta Musorgskog. Ne zna što da kaže, kad se tako nešto dogodi u domovini opere – i dapače, na izvedbi je bila i nova talijanska premijerka Meloni, baš kao i ekipa ruske televizije.

Doduše libreto te opere je sve prije nego laskav za Rusiju, a ubojstva, spletke i obmane te opere u dobroj mjeri pristaju i današnjem Kremlju. No dok se još donekle može bez ruskih opernih skladatelja, u baletu je to već veoma komplicirano. Solovianenko upozorava kako njegova kuća „nema ništa“ s baletnim ansamblom iz Kijeva koji je na turneji po Europi i s djelima kao što su Orašar i Labuđe jezero Čajkovskog, a neku alternativu pokušava naći i Vjačeslav Kolomijec, direktor ugledne škole baleta Serge Lifar u Kijevu.

Balet po djelima ruskih skladatelja su „oduvijek“ bili na programu škole, ali sad su gotovo svi složni da se „barem u ovoj vrućoj fazi“ rata treba odreći njihovih djela. „To su naše suze, naša krv. Nama leži tijesno na srcu što se dešava na bojišnici“, kaže Kolomijec. Isto tako misli kako će vjerojatno proteći još dosta vremena dok se u Ukrajini opet nađe mjesta za rusku kulturu „koja nam je ovako okrenula leđa.“

A izgon ruske kulture se u Ukrajini čini potpun: od ovog ljeta je čak zabranjeno u javnim institucijama govoriti ruski. To je golemi korak, čak i u Kijevu se u osamdesetima čuo gotovo isključivo ruski jezik. U pomiješanoj Ukrajini još donedavno se niti po jeziku nije moglo odrediti uvjerenje: bilo je i mnogo gorljivih zagovornika Ukrajine koji su znali samo ruski.

No danas se čak i knjige tiskane u Rusiji se u Ukrajini mogu prodavati samo u izuzetnim slučajevima. Štoviše: u poznatoj kijevskoj knjižari Sjaivo ne samo da više nema knjiga iz Rusije na njihovim policama, nego su pozvali građane da predaju svoje ruske knjige za stari papir. Dobit od tog papira će otići kao pomoć na bojišnicu.

Prodavačica Irina nam kaže kako je nakon par tjedana ta akcija doista krenula: ljudi su donosili pune prtljažnike knjiga, a svaka tri dana je morao dolaziti kamion po tone i tone sakupljenih knjiga na ruskom. Od dobiti je već kupljeno jedno vozilo za borce u Hersonu, sad sakupljaju za drugo.

U trgovinu dolazi i jedan stariji gospodin s torbama punih ruskih knjiga: „Mnoge od tih knjiga su mi veoma drage, ali nakon svega što se dogodilo, ne želim ih više vidjeti.“ Slično kaže i jedna gospođa koja također ima čitav paket knjiga. U njenoj velikoj biblioteci ima mnogo knjiga na ruskom koje su joj ležale na srcu, „ali sad ih ne mogu čitati. Previše je bolno čitati ruski.“

Ipak, nisu baš svi pristaše takvih akcija. Ukrajinska umjetnica Jevgenija Belorusetska kaže kako „nije dobra odluka" bilo kakve knjige bacati u stari papir, ali za Deutschlandradio priznaje kako sve to može razumjeti. Ukrajina je možda i predugo bila tolerantna, a sad se radi na tome da se ona „praktično uništi“. I lingvist Les Belej objašnjava: ruski jezik se dugo i nesmetano širio Ukrajinom i tek neovisnošću Ukrajine 1991. se počeo vraćati i ukrajinski jezik.

A što se tiče borbe preko leđa kulture, on tvrdi kako je i ruskoj strani njena kultura oružje u ratu. Podsjeća na kazalište u Mariupolju gdje je utočište našlo stotine ljudi, žena i djece. U pogotku je to postala njihova zajednička grobnica, a u doba okupacije su Rusi oko kazališta podigli ogradu i na njoj istakli slike ruskih spisatelja.