SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
POVRATAK
 
Krugman: Novo zlatno doba
Autor/izvor: Paul Krugman, The New York Review of Books / Peščanik
Datum objave: 21.04.2014. - 16:46:14
KOMENTAR -  Thomas Piketty, profesor Ekonomskog fakulteta u Parizu, nije poznato ime, iako će se to možda promijeniti objavljivanjem engleskog prijevoda njegove veličanstvene, sveobuhvatne meditacije o nejednakosti, "Kapital u 21. stoljeću".

Međutim, njegov utjecaj je dubok. Često se može čuti da živimo u drugom zlatnom dobu – ili, kako Piketty voli reći, drugom Belle Epoqueu – definiranom nevjerojatnim usponom „jednog postotka“. Ali ovo je postalo opće mjesto samo zahvaljujući Piketitijevom radu. Konkretno, on i nekoliko njegovih kolega (prije svega Anthony Atkinson sa Oxforda i Emmanuel Saez sa Berkeleyja) ustanovili su statističke tehnike koje nam omogućavaju da pratimo koncentraciju prihoda i bogatstva daleko u prošlost – do početka dvadesetog vijeka u Americi i Britaniji, i čak do kraja osamnaestog vijeka u Francuskoj.

Rezultat je revolucionarni obrat našeg razumijevanja dugoročnih tendencija nejednakosti. Prije ovog obrata, najveći dio rasprava o ekonomskoj nejednakosti je manje-više zanemarivao najbogatije. Neki ekonomisti (da ne spominjemo političare) pokušavali su ugušiti čak i spomen nejednakosti:

„Od tendencija štetnih za zdravu ekonomiju najzavodljivije je, a po mom mišljenju i najotrovnije, fokusiranje na pitanje raspodjele“, rekao je 2004. Robert Lucas sa Sveučilišta u Chicagu, najutjecajniji makroekonomist svoje generacije.

Ali čak i oni koji su spremni razgovarati o nejednakosti najčešće su se fokusirali na raskorak između siromašnih ili radničke klase i onih samo dobrostojećih, ne pravih bogataša – na fakultetski obrazovane čija su primanja brže rasla od nadnica manje obrazovanih radnika, ili na komparativno povoljan položaj gornje petine stanovništva u usporedbi s donje četiri petine, ne na brzo rastuća primanja rukovoditelja i bankara.

Zato je bilo revolucionarno otkriće kada su Piketty i njegove kolege pokazali da su prihodi sada već čuvenog „jednog postotka“, pa čak i manjih grupa, zapravo prava priča u porastu nejednakosti. Ovo otkriće bilo je praćeno još jednim: priča o zlatnom dobu, koja je možda izgledala kao hiperbola, uopće nije bila takva. Prvenstveno u Americi, dio nacionalnog dohotka koji je odlazio gornjem jednom postotku pratio je krivulju slova U. Prije Prvog svjetskog rata, jedan postotak je dobijao otprilike petinu ukupnih prihoda i u Britaniji i u SAD-u. Do 1950, taj udjel je smanjen za više od pola. Ali od 1980, udjel jednog postotka ponovo je rastao – a u Americi se vratio na razinu od prije jednog stoljeća.

Međutim, današnja ekonomija je sasvim drugačija od one iz 19. stoljeća, zar ne? Tada se veliko bogatstvo uglavnom nasljeđivalo; zar današnju ekonomsku elitu ne čine ljudi koji su svoj položaj zaslužili? Pa, Piketty nam govori da to nije baš tako, i da se u svakom slučaju ovo stanje može pokazati otpornijim od srednjoklasnog društva koja se razvilo nakon Drugog svjetskog rata. Glavna ideja Kapitala u 21. stoljeću glasi da se nismo samo vratili na 19-stoljetnu razinu nejednakosti prihoda, već i da se vraćamo u „nasljedni kapitalizam“ gdje ključne poluge ekonomije nisu u rukama talentiranih pojedinaca, nego obiteljskih dinastija.

To je fantastična tvrdnja – i upravo jer je toliko nevjerojatna mora se ispitati pažljivo i kritički. Međutim, prije nego što se time pozabavim, moram odmah reći da je Piketty napisao zaista vrhunsku knjigu. To je djelo koje spaja veliki povijesni prejsek – kada ste poslednji put čuli da se neki ekonomist poziva na Jane Austin i Balsaca? – sa mukotrpnom analizom podataka. Iako se Piketty ruga ekonomskom pozivu zbog njegove „djetinjaste opsjednutosti matematikom“ njegova rasprava je fantastičan primjer ekonomskog modeliranja, pristupa koji spaja analizu ekonomskog rasta sa analizom raspodjele dohotka i bogatstva. Ova će knjiga promijeniti i naše razmišljanje o društvu i naš pristup ekonomiji.


1.

Što znamo o ekonomskoj nejednakosti i na koji period se to znanje odnosi? Do Pikettyjeve revolucije, većina naših saznanja o nejednakosti prihoda i bogatstva potjecala je iz anketa u kojima se od nasumično izabranih obitelji traži da popune neki upitnik, a njihovi odgovori se zbrajaju i daju statistički portret cjeline. Međunarodni standard za takve ankete je istraživanje koje jednom godišnje provodi Statistički zavod. Federalne rezerve također provode trogodišnju anketu o raspodjeli bogatstva.

Ove dvije ankete su osnovni pokazatelji promjene stanja američkog društva. Između ostalog, one već dugo ukazuju na dramatičnu promjenu u procesu ekonomskog rasta SAD.a, koja je otpočela oko 1980. Prije toga, obiteljima iz svih slojeva prihodi su rasli manje-više paralelno s rastom ekonomije u cjelini. Međutim, nakon 1980. ogroman dio dobitaka odlazio je na gornji kraj ljestvice dohotka, dok su obitelji u donjoj polovini daleko zaostajale.

Kroz povijest, druge zemlje nisu toliko pažljivo pratile tko što dobiva; ali ova situacija se vremenom popravljala, u velikoj mjeri zahvaljujući trudu Luksemburške studije dohodaka (organizacije sa kojom ću uskoro početi surađivati). A porast dostupnih anketnih podataka koji se mogu usporediti među državama dovela je do novih važnih uvida. Prvenstveno, sada znamo i da Sjedinjene Američke Države imaju mnogo nejednakiju raspodjelu dohotka od drugih razvijenih zemalja i da se dobar dio te razlike može direktno pripisati postupcima države. Europske države u cjelini imaju veoma nejednake prihode od tržišne aktivnosti, kao i SAD, iako možda ne u istoj mjeri. Ali rade daleko više na preraspodjeli kroz poreze i transfere od Amerike, što dovodi do mnogo manje nejednakosti u raspoloživim prihodima.

Međutim, pored velike koristi, anketni podaci imaju velika ograničenja. Imaju tendenciju da potcijene ili potpuno izostave prihod koji odlazi šačici pojedinaca na samom vrhu ljestvice prihoda. Također,  imaju ograničenu povijesnu dubinu. Čak nas i podaci američkog popisa vode samo do 1947.

Tu na scenu stupaju Piketty i njegove kolege, koji su se okrenuli potpuno drugačijem izvoru informacija: poreznoj evidenciji. Ta ideja nije nova. Prve analize raspodjele dohotka oslanjale su se na porezne podatke, jer nisu imale na što drugo. Piketty i kolege su, međutim, pronašli način da spoje porezne podatke s drugim izvorima i tako dobiju informacije koje presudno dopunjuju ankete. Konkretno, porezni podaci nam mnogo govore o eliti. I porezna evidencija seže mnogo dublje u prošlost: u Americi se porez na dohodak plaća od 1913, u Velikoj Britaniji od 1909. Francuska, zahvaljujući pažljivom prikupljanju poreza na nekretnine i vođenju evidencije, ima pravo obilje podataka koji se mogu ispratiti do kraja osamnaestog stoljeća.

Upotreba ovih podataka nije jednostavna. Međutim, koristeći sve tajne zanata, a dijelom i informirano nagađanje, Piketty je uspio da sastavi rezime pada i uspona ekstremne nejednakosti u proteklih sto godina.

Kao što sam rekao, ako vrijeme u kojem živimo zovemo novim zlatnim dobom ili Belle Epoqueom, to nije hiperbola, nego je jednostavno točno. Ali kako se to dogodilo?

2.

Piketty i samim naslovom svoje knjige postavlja intelektualni izazov: Kapital u 21. stoljeću. Smiju li se ekonomisti još uvijek tako izražavati?

Ovaj naslov ne iznenađuje toliko samo zbog aluzije na Marxa. Prizivajući kapital na samom početku, Piketty se odvaja od najmodernijih rasprava o nejednakosti, i oslanja se na stariju tradiciju.

Opća pretpostavka većine istraživača nejednakosti jest da je glavna stavka zarađeni prihod, obično u vidu plaće, a da prihod kapitala nije ni važan ni zanimljiv. Piketty međutim pokazuje da čak i danas prihod od kapitala, a ne od zarada, dominira na vrhu raspodjele dohotka. Također pokazuje da je nekad – u vrijeme evropskog Belle Epoquea i, u manjoj mjeri, američkog zlatnog doba – nejednako vlasništvo, a ne nejednake zarade, bilo glavni pokretač neravnomjernosti prihoda. On tvrdi da se vraćamo u takvo društvo. Ovo nije njegova usputna spekulacija. Iako je Kapital u 21. stoljeću djelo objektivnog empirizma, u velikoj mjeri je vođeno teorijskim okvirom koji pokušava da ujedini raspravu o ekonomskom rastu i raspodjeli prihoda i bogatstva. U suštini, Piketty vidi ekonomsku povijest kao priču o trci akumulacije kapitala i drugih faktora poticanja rasta, uglavnom porasta stanovništva i tehnološkog napretka.

Naravno, u ovoj trci nema trajnog pobjednika: na veoma duge staze, ukupni kapital i ukupni prihod moraju rasti približno istim tempom. Ali jedna ili druga strana mogu desetljećima voditi. Uoči Prvog svjetskog rata, Europa je akumulirala kapital šest ili sedam puta veći od nacionalnog dohotka. Međutim, tokom naredne četiri desetljeća, kombinacijom fizičkog uništenja i preusmjeravanja štednje u ratne izdatke, prepolovila je taj razmjer. Akumulacija kapitala nastavila se poslije Drugog svjetskog rata, ali to je bio period spektakularnog ekonomskog rasta – Trente Glorieuses ili „Veličanstvenih trideset“ godina – tako da je odnos kapitala prema prihodu ostao nizak. Međutim, od 1970-ih, usporeni rast označio je porast udjela kapitala, tako da su kapital i bogatstvo lagano krenuli nazad prema razini Belle Epoquea. I ova akumulacija kapitala, kaže Piketty, na kraju će ponovo stvoriti nejednakost Belle Epoquea ukoliko joj se ne suprotstavimo progresivnim oporezivanjem.

Zašto? Radi se o odnosu r prema g – stopi prinosa na kapital prema stopi privrednog rasta.

Skoro svi ekonomski modeli govore nam da ako g pada – kao što je padao od 1970, što će se vjerojatno nastaviti zbog sporijeg rasta radno sposobnog stanovništva i sporijeg tehnološkog napretka – r će također padati. Ali Piketty tvrdi da će r padati manje nego g. Ne mora da znači da će tako i biti. Međutim, ako se radnici lako mogu zamijeniti strojevima– ako je, da upotrijebimo tehnički žargon, elastičnost supstitucije kapitala i radne snage veća od jedan – spori rast će, kao i proizilazeći porast udela kapitala prema prihodima, zaista proširiti jaz između r i g. A Piketi tvrdi da istorijski podaci pokazuju da će se upravo to dogoditi.

Ako je u pravu, jedna direktna posledica biće preraspodela dohotka od radne snage prema vlasnicima kapitala. Općeprihvaćeno mišljenje je dugo glasilo da ne treba brinuti o tome, da su udeo kapitala i radne snage u ukupnom prihodu dugoročno veoma stabilni. Međutim, na vrlo dugi rok nije bilo tako. U Britaniji, na primer, udeo kapitala u prihodu – bilo u obliku dobiti preduzeća, dividendi, renti, ili prodaje imovine – pao je sa oko 40 odsto prije Prvog svjetskog rata na jedva 20 posto oko 1970, a od tada je, vraćajući se na prvobitni nivo, već prešao otprilike pola puta. Povijesna krivluja nije toliko očigledna u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i ovdje je u toku preraspodjela u korist kapitala. Naime, dobit poduzeća je porasla od početka financijske krize, dok nadnice – uključujući i nadnice visokoobrazovanih – stagniraju.

Rastući udjel kapitala, sa svoje strane, direktno povećava nejednakost, jer je vlasništvo nad kapitalom uvek mnogo nejednakije raspoređeno nego prihod od rada. Ali efekti se ne zaustavljaju na tome, jer kada stopa prinosa na kapital drastično prelazi stopu ekonomskog rasta, „prošlost teži progutati budućnost“: društvo se neumoljivo naginje dominaciji nasljednog bogatstva.

Razmislite kako je to funkcioniralo u Europi Belle Epoquea. U to doba, vlasnici kapitala mogli su očekivati prinose od 4 do 5 posto od svojih investicija, uz minimalan porez; za to vrijeme je ekonomski rast iznosio samo oko jedan posto. Tako su bogati pojedinci mogli reinvestirati zaradu tako da im bogatstvo pa i prihodi rastu brže od ekonomije, jačajući njihovu ekonomsku dominaciju, čak i dok su s vrha skidali dovoljno za vrlo luksuzan život.

Šta se dogodilo kada su ti bogati pojedinci pomrli? Ostavili su svoje bogatstvo – ponovo uz minimalan porez – svojim nasljednicima. Novac ostavljen narednoj generaciji činio je 20 do 25 posto godišnjeg prihoda; najveći deo bogatstva, oko 90 posto, bilo je nasleđeno bogatstvo, a ne ušteđeno od primanja. Ovo nasljeđeno bogatstvo bilo je koncentrirano u rukama sasvim malobrojne manjine: 1910. godine najbogatijih jedan posto kontroliralo je 60 posto bogatstva u Francuskoj; u Britaniji, 70 posto.

Zato nije ni čudo da su 19-stoljetni pisci bili opsednuti nasljedstvom. Piketty  dosta prostora posvećuje razmatranju predavanja koje nitkov Vautrin drži Rastignacu u Balsacovom "Ocu Goriotu", koje se svodi na to da ni najuspešnija karijera ne može pružiti ni dio bogatstva koje bi Rastignac mogao steći jednim potezom, ako se oženi bogataškom ćerkom. Ispostavilo se da je Vautrin imao pravo: pripadati gornjem jednom postotku 19-stoljetnih nasljednika i jednostavno živjeti od nasljeđenog bogatstva značilo je da ćete imati oko dva i pol puta viši standard nego što biste mogli postići grebanjem i laktanjem do jednog postotka najplaćenijih najamnih radnika.

Možda će neko reći da savremeno društvo uopšte nije takvo. U stvari, i prinosi od kapitala i nasljeđeno bogatstvo, iako manje važni nego u Belle Epoqueu, još uvijek su snažni pokretači nejednakosti – i njihov značaj raste. U Francuskoj, kako pokazuje Piketty, udjel nasljedstva u ukupnom bogatstvu naglo je pao u ratno i poslijeratno doba brzog rasta; oko 1970. iznosio je manje od 50 posto. Ali sada se vratio na 70 posto i još uvijek raste. Dakle, prvo je došlo do pada a potom porasta značaja nasljedstva u stvaranju elitnog statusa: životni standard gornjeg postotka nasljednika pao je ispod razine najplaćenijih jedan posto zaposlenih između 1910. i 1950, ali je počeo ponovo raste nakon 1970. Još se nije vratio na Rastignacovu razinu, ali ponovo je postalo vrjednije imati prave roditelje (ili se udati ili priženiti u pravu obitelj) nego imati pravi posao.

 Imajući u vidu ovu sliku, zašto nasljeđeno bogatstvo igru tako malu ulogu u današnjem javnom govoru? Piketty sugerira da je sam obujam nasljednog bogatstava ono što ga na neki način čini nevidljivim:

„Bogatstvo je toliko koncentrirano da veliki dio društva praktično nije ni svestan njegovog postojanja, tako da neki ljudi zamišljaju da ono pripada nadrealnim ili misterioznim stvorenjima“.

Ovo je veoma dobar uvid. Ali sigurno nije potpuno objašnjenje. Jer činjenica je da najupadljiviji primer rastuće nejednakosti u današnjem svijetu – uspon vrlo bogatog jednog postotka u anglosaksonskom svijetu, posebno u SAD-u – nema toliko veze sa akumulacijom kapitala, bar ne još uvijek. Ima više veze sa izuzetno visokim kompenzacijama i zaradama.


3.

Kapital u dvadeset prvom stoljeću je, nadam se da sam jasno stavio do znanja, zaprepašćujuće značajna knjiga. U vrijeme kada je koncentracija bogatstva i prihoda u malobrojnim rukama ponovo postala centralno političko pitanje, Piketty ne nudi samo neprocjenjivu dokumentaciju o tome što se događa uz nenadmašnu povijesnu dubinu. On pored toga iznosi zaokruženu teoriju nejednakosti, koja obuhvaća ekonomski rast, raspodjelu prihoda između kapitala i radne snage, kao i raspodjelu bogatstva i prihoda među pojedincima.

Međutim, postoji nešto što pomalo umanjuje ovo dostignuće – neka vrsta intelektualnog trika, ali koji ne podrazumeva neku Pikettyjevu prijevaru ili prijestup. Ali to je sljedeće: glavni razlog potrebe za ovakvom knjigom jest uspon ne samo jednog postotka, nego konkretno američkog jednog postotka. Međutim, ispostavlja se da je do tog uspona došlo iz razloga izvan domašaja Pikettyjeve velike teze.

Piketty je, naravno,previše ozbiljan i iskren ekonomist da bi pokušao zanemariti neugodne činjenice.

„Nejednakost u Americi 2010“, kaže on, „kvantitativno je jednako ekstremna kao u staroj Evropi u prvoj deceniji dvadesetog vijeka, ali struktura ove nejednakosti je očito drugačija“.

Zaista, ono što smo vidjeli u Americi i što sve češće viđamo drugde, predstavlja nešto „radikalno novo“ – porast „supernadnica“.

Kapital je još uvijek važan: na samom vrhu društvenih slojeva prihod od kapitala i dalje premašuje prihode od nadnica, zarada i bonusa. Piketty procjenjuje da je povećana nejednakost prihoda od kapitala zaslužna za otprilike trećinu ukupnog porasta američke nejednakosti. Ali i zarade na vrhu takođe su porasle. Realne zarade za većinu radnika u SAD-u porasle su sasvim malo, ako imalo, od početka 1970-ih, ali dohoci gornjeg jednog procenta porasli su 165 posto, dok su dohoci za 0,1 posto porasli 362 posto Da je Rastignac danas živ, Vautrin bi morao priznati da bi jednako dobro mogao da živi ako postane menadžer hedge fonda kao i ako se dobro oženi.

Što se krije iza ovog dramatičnog porasta nejednakosti primanja, gdje lavovski dio dobitaka odlazi ljudima na samom vrhu? Neki američki ekonomisti kažu da su za to zaslužne tehnološke promjene. U čuvenom radu iz 1981. pod naslovom „Ekonomija superzvijezda“, čikaški ekonomist Šervin Rozen tvrdio je da suvremena tehnologija komunikacija, proširujući domet talentiranih pojedinaca, stvara tržišta zasnovana na filozofiji „pobjednik nosi sve“, gdje šačica izuzetnih pojedinaca ubire ogromne nagrade, iako su u svom poslu bolji samo za nijansu od njihovih daleko slabije plaćenih rivala.

Piketty ne vjeruje u to. Kako sam primjećuje, konzervativni ekonomisti vole da govore o visokim zaradama izvođača ovog ili onog tipa, kao što su filmske i sportske zvijezde, kako bi sugerirali da su visoki prihodi zaista zasluženi. Ali takvi ljudi zapravo čine majušni dio bogate elite. Podaci govore da se uglavnom radi o nekoj vrsti rukovoditelja – ljudi čije se zasluge u stvari vrlo teško mogu procijeniti ili novčano izmjeriti.

Tko onda određuje koliko vrijedi jedan korporativni direktor? Pa obično postoji odbor za kompenzacije, čije članove imenuje sam direktor. Praktično, tvrdi Piketty, rukovoditelji najvišeg ranga sami određuju svoju plaću, ograničeni društvenim normama, a ne nekakvom tržišnom disciplinom. A enormni skok tih zarada on pripisuje eroziji tih normi. U stvari, ogroman porast primanja na vrhu on pripisuje socijalnim i političkim, a ne strogo ekonomskim silama.

Da budemo pošteni, on zatim plasira moguću ekonomsku analizu promjenjivih normi, tvrdeći da je smanjivanje poreznih stopa za bogate u stvari ohrabrilo plaćenu elitu. Kada bi vrhunski menadžer znao da može da zadrži samo djelić prihoda koji dobije ako se odluči da prekrši društvene norme i uzme ogromnu nadoknadu, možda bi zaključio da beščašće ne vrijedi toliko. Ako mu drastično smanjite graničnu stopu poreza, možda će se ponašati drugačije. A budući da se sve veći broj superplaćenih podsmjehuje normama, i same norme se mijenjaju.

Ova dijagnoza ima logike, ali joj očigledno nedostaju čvrstina i univerzalnost Pikettyjeve analize raspodjele i prinosa bogatstva. Također, mislim da Kapital u 21. stoljeću ne daje valjani odgovor na najznačajniju kritiku hipoteze o samovolji: govorim o koncentaciji vrlo visokih primanja u financijskoj sferi, gdje se učinak zaista može, na neki način, evaluirati. Nisam slučajno spomenuo menadžere hedge fondova: takvi ljudi su plaćeni prema njihovom umijeću da privuku klijente i ostvare investicijsku dobit. Možete dovesti u pitanje društvenu vrijednost suvremenih financija, ali ovi „vukovi sa Wall streeta“ očito su u nečemu dobri, a njihov uspon se ne može pripisati isključivo odnosima moći, iako pretpostavljam da bi se moglo tvrditi kako se spremnost za bavljenje moralno upitnim mešetarenjem, kao i spremnost da se rugate normama u zaradama, potiče niskim graničnim poreznim stopama.

Sve u svemu, uglavnom sam uvjeren Pikettyjevim objašnjenjem rasta nejednakosti zarada, iako je njegovo izostavljanje deregulacije veliko razočarenje. Ali kao što sam rekao, njegova analiza ovog problema nema čvrstinu njegove analize kapitala, da ne spominjem uzbudljivu intelektualnu eleganciju njegovog pisanja.

Ali ne treba pretjerivati. Čak i da je skok nejednakosti u SAD-u do sada uglavnom bio vođen porastom zarada, i kapital je ipak bio značajan. U svakom slučaju, priča će se nadalje vjerojatno sasvim drugačije odvijati. Današnju generaciju vrlo bogatih u Americi možda više čine rukovoditelji nego rentijeri, ljudi koji žive od akumuliranog kapitala, ali i ti rukovoditelji imaju nasljednike. I Amerika će kroz dva desetljeća možda biti rentijersko društvo, čak i nejednakije od Europe Belle Epoquea.

Ali to se ne mora dogoditi.


4.

S vremena na vrijeme, Piketty kao da iznosi deterministički pogled na povijest, u kojoj sve proistječe iz stope porasta stanovništva i tehnološkog napretka. Međutim, Kapital u 21. stoljeću jasno tvrdi da javna politika može dovesti do promjene, čak i ako osnovni ekonomski uvjetiukazuju na ekstremnu nejednakost; to što Piketty naziva “kliženjem u oligarhiju“ može se zaustaviti pa čak i preokrenuti ako političko tijelo tako odluči.

Ključna stvar je da kada pravimo osnovnu usporedbu između stope prinosa na bogatstvo i stope  rasta, bitan dio su oporezovani prinosi na bogatstvo. Dakle, progresivno oporezivanje – naročito oporezivanje bogatstva i nasljedstva – može biti snažna sila za ograničavanje nejednakosti. Piketty završava svoje remek djelo apelom za upravo ovakav oblik oporezivanja. Nažalost, povijest koju u knjizi opisuje ne potiče optimizam.

Istina je da je tokom većeg dijela dvadesetog stoljeća jako progresivno oporezivanje zaista doprinijelo smanjenju koncentracije prihoda i bogatstva, i možda ćete pomisliti da je visok porez za najbogatije prirodno političko rješenje kada se demokratija sukobi s visokom nejednakošću. Piketty, međutim, odbacuje takav zaključak: trijumf progresivnog oporezivanja tokom dvadesetog stoljeća, tvrdi on, bio je „prolazni proizvod kaosa“. Da nije bilo ratova i potresa suvremenog „Tridesetogodišnjeg rata“ u Evuopi, kaže on, tako nešto se ne bi dogodilo.

Kao dokaz navodi primjer francuske Treće republike. Zvanična ideologija Republike bila je vrlo egalitarna. Međutim, bogatstvo i primanja bili su skoro jednako koncentrirani, ekonomske privilegije skoro jednako pod naslednom dominacijom, kao u aristokratskoj ustavnoj monarhiji preko LaManchea. A javna politika nije učinila gotovo ništa da se odupre ekonomskoj dominaciji renterijera: konkretno, porezi na nasljedstvo bili su smiješno niski.

Zašto slobodni građani Francuske nisu glasanjem doveli na vlast političare koji će se suprotstaviti rentijerskoj klasi? Pa, i tada je kao i sada, veliko bogatstvo kupovalo veliki utjecaj – ne samo na politiku nego i na javni govor. Kao u čuvenoj rečenici Uptona Sinclaira, „teško je natjerati čoveka da nešto shvati kada mu plaća ovisi o tome da ne shvati“. Piketty, posmatrajući povijest svoje zemlje, dolazi do sličnog zapažanja: „Iskustvo Francuske u Belle Epoqueu dokazuje, ako je to potrebno dokazivati, da ne postoji prevelika mjera licemjerja kada ekonomske i financijske elite moraju braniti svoj interes.“

Isti fenomen primjetan je i danas. Zapravo, zanimljiva odlika američke scene je da politika nejednakosti kao da ide ispred stvarnosti. Kao što smo videli, aktualna američka ekonomska elita duguje svoj status uglavnom zaradama, a ne prihodu od kapitala. Međutim, konzervativna ekonomska retorika već naglašava i veliča kapital više nego rad – „stvaratelje radnih mjesta“, a ne radnike.

Godine 2012, Eric Cantor, vođa republikanaca u Senatu, odlučio je obilježiti Dan rada – Dan rada! – tvitom u slavu vlasnika poduzeća:

„Danas slavimo one koji su preuzeli rizik, vrijedno radili, izgradili svoju firmu i zaslužili svoj uspjeh.“

Možda uplašen reakcijom, navodno je osjetio potrebu da kasnije podsjeti svoje kolege na nekom republikanskom skupu kako većina ljudi nema svoju firmu – ali to samo po sebi pokazuje koliko se ova stranka potpuno identificira s kapitalom: do praktičnog ignoriranja radnika.

Ova orijentacija prema kapitalu nije samo retorička. Porezno opterećenje za najplaćenije Amerikance smanjeno je u svim sektorima od 1970-ih, ali najviše je sniženo za dohodak od kapitala – uključujući drastičan pad poreza na dobit, što direktno ide u korist dioničarima – i na nasljedstvo. Ponekad se čini kao da veliki dio naše političke klase aktivno radi na obnovi Pikettyjevog nasljednog kapitalizma. A ako pogledamo izvore političkih donacija, koje u velikoj mjeri potječu od bogatih obitelji, ova mogućnost nije toliko neobična kao što se na prvi pogled čini.

Piketty završava Kapital u dvadeset prvom stoljeću pozivom na pobunu – prije svega na uvođenje poreza na bogatstvo, ako je moguće globalno, kako bi se obuzdala rastuća moć nasljednog bogatstva. Možemo biti cinični prema tome kakvi su izgledi za tako nešto. Ali majstorska Pikettyjeva dijagnoza toga gdje smo i kuda idemo pomaže da se ti izgledi poprave. Zato je Kapital u 21. stoljeću izuzetno važna knjiga u svim poljima. Piketty je transformirao naš ekonomski diskurs; nikada više nećemo govoriti o bogatstvu i nejednakosti kao prije nje.

Prikaz knjige Capital in the Twenty-First Century, Thomas Piketty, Belknap Press/Harvard University Press 2014.