SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
BIOGRAFIJA
 
Kohlova biografija: Napad na Dubrovnik otvorio oči francuskoj diplomaciji
Autor/izvor: SEEbiz / Al-Jazeera Balkans
Datum objave: 16.10.2012. - 19:32:23
BERLIN - Dva njemačka kancelara ostavila su epohalne tragove nakon Drugog svjetskog rata. Konrad Adenauer, koji je 1949. godine, kao 73-godišnjak, preuzeo vodstvo Njemačke, te joj postavio demokratske temelje, povezujući državu tijesno s evroatlantskim strukturama.
Drugi je epohalni kancelar Helmut Kohl, koji je uspio ujediniti dvije Njemačke. Da bi njemačko ujedinjenje postalo moguće, trebalo je steći povjerenje Sovjetskog Saveza i mnogih evropskih partnera, naročito Francuza i Britanaca.

Kohl je to uspio postići svojom obazrivom politikom, te izgradnjom odnosa povjerenja s Mihailom Gorbačovom, posljednjim vođom Sovjetskog Saveza.

Njemačka neće postati hegemon, nego ozbiljan partner ostalim državama – to je bio credo politike kancelara Kohla. Kako bi dokazao posvećenost integracijama u okviru evropskih struktura, on je pokazao spremnost da odustane od monetarne suverenosti, zamjenjujući njemačku marku eurom.

Kohl je izabran za kancelara prvog listopada 1982. Na tom je položaju ostao sve do 1998. godine. Po struci pravnik i politolog, Kohl nije bio intelektualac kalibra prethodnog socijaldemokratskog kancelara Helmuta Schmidta koji i danas, u odmakloj dobi (ima 93 godine), zbog svojih analiza, intervjua i knjiga ostaje zapažen u Njemačkoj i šire.

No, Kohl je imao jedan drugi talent: politički instinkt. Nije preuveličavao niti dramatizirao probleme, nego ih je tretirao mirnom rukom. Stil njegove politike bio je poput kotrljanja stijene na ravninu: polako, ali sigurno prema cilju.

Posljednjih je godina u Njemačkoj napisano nekoliko knjiga o liku Helmuta Kohla. Sada, 30 godina nakon što je Kohl izabran za kancelara, autor Hans-Peter Schwarz, inače biograf kancelara Konrada Adenauera i autor studije o kontroverznom piscu Ernstu Jungeru, te pisac portreta poznatog izdavača Axela Springera, objavio je opsežnu biografiju Helmuta Kohla, kancelara ujedinjenja.

U 1.052 stranice Hans-Peter Schwarz skicira Kohlov portret od djetinjstva u jednoj katoličkoj obitelji do političkog umirovljenja 1998. godine.

Za balkansku su javnost od velike važnosti dijelovi u kojima biograf Schwarz opisuje Kohlovo stajalište prema krizi i ratovima na prostorima bivše Jugoslavije početkom 90-ih. Znakovi jednog velikog sukoba u Jugoslaviji su se nazirali već 1990. godine. Režim komunističkog aparatčika Slobodana Miloševića oslanjao se na Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), te na “sposobnu srpsku diplomaciju”, kako piše Schwarz.

Slovenija i Hrvatska, dvije najrazvijenije zapadne republike, nisu više bile spremne potčiniti se beogradskom diktatu. Prije nego su održale referendum o nezavisnosti, vlade u Ljubljani i Zagrebu zatražile su od Europske zajednice (kako se tada nazivala današnja EU) priznavanje nezavisnosti svojih zemalja.

No, nekoliko je država EZ-a bilo protiv priznavanja, poglavito zbog straha da se takve težnje ne probude i u Španjolskoj (Baskijci), Italiji (Južni Tirol), Francuskoj (Korzika), Velikoj Britaniji (Škotska) itd.

Godinu dana nakon ujedinjenja Njemačke, brojne vlade u Europi nisu bile spremne priznati nove promjene granica. Kada je situacija u Jugoslaviji eskalirala 1991. godine, Kohl se našao pred jednom dilemom.

S jedne je strane njegov “osnovni imperativ” bio je “pravo na samoodređenje” – to je i kasnije napisao u svojim memoarima. S druge strane, on nije želio stvoriti dojam kod europskih partnera da će Njemačka odmah nakon ujedinjenja voditi samostalnu politiku u odnosu na ostale europske prijestolnice.

Netom prije početka rata u Sloveniji u lipnju 1991. njemački je ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher bio izoliran među ministrima vanjskih poslova u njegovom zahtjevu za priznavanjem Slovenije i Hrvatske.

Tijekom 24. lipnja 1991. Kohl je telefonski razgovarao s američkim predsjednikom Georgeom Bushom i državnim tajnikom Jamesom Bakerom. Kancelar im je odmah objasnio da je glavni krivac za krizu u Jugoslaviji srpska strana, te je kritizirao stajališta pojedinih europskih država koje su pružanjem podrške postojanju Jugoslavije posredno davale signale da Srbija ne treba uzeti u obzir slovenske i hrvatske zahtjeve.

U jednom zapisniku iz tog telefonskog razgovora citiraju se Kohlove riječi: “Mi Nijemci u potpunosti smo iskoristili pravo na samoodređenje. Sada mi ne možemo odbiti takvo isto pravo Hrvatima i Slovencima.”

Kohl daje do znanja kako on ne podupire raspad Jugoslavije, ali, prema njemu, ta država može postojati jedino ako Srbi prihvate zahtjeve Hrvata i Slovenaca. Američki državni tajnik James Baker priznaje da je situacija ozbiljna, kaže kako će Sjedinjene Američke Države dati svoj doprinos u pisanju jednog novog Ustava za Jugoslaviju, ali ne najavljuje neko veće angažiranje Washingtona na Balkanu.

Sve do kraja 1991. godine Kohl nastavlja oprezno podupirati ideju o priznavanju nezavisnosti dviju jugoslavenskih zapadnih republika, no to pokušava povezati sa zajedničkom evropskom politikom, želeći time izbjeći jednostrane korake.

Ozračje u njemačkom javnom mnijenju je uglavnom u korist Slovenije i Hrvatske. Značajne novine, ali i brojni političari koji su imali utjecaja na vanjsku politiku zahtijevaju priznavanje slovenske i hrvatske nezavisnosti.

Kancelarov se kabinet sve više nalazi pod pritiskom javnog mnijenja. Kohl i Genscher se u okviru Europske zajednice zalažu za prihvaćanje činjenice da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada, dok predsjednik Komisije EZ-a Jacques Delors te premijer Luksemburga Jacques Santer, tokom jedne posjete Beogradu u svibnju 1991. iznose sljedeći spektakularni prijedlog:

Jugoslavija, prema njima, “odmah” i mimo uobičajenih pravila može postati pridruženom članicom EZ-a. Za tu bi svrhu bilo izdvojeno 5,5 milijardi dolara financijske pomoći. Naravno, preduvjet za to bilo bi mirno rješavanje krize.

Ostali dio povijesti je poznat: proliveno je mnogo krvi kako bi danas svi narodi Balkana različitim brzinama hitali prema EU-u, ali s dva desetljeća zakašnjenja zbog nesposobnosti za mirno razdruživanje jedne države bez budućnosti, kakva je bila Jugoslavija.

Oko sredine kolovoza 1991. godine kancelar Kohl se sastao sa slovenskim premijerom Lojzeom Peterleom u Sankt Gilgenu, nadomak jezera Wolfgangsee (Austrija), gdje je Kohl provodio odmor. Kohl je osjećao simpatije prema slovenskom demokršćaninu Peterleu.

Prema biografu Hansu-Peteru Schwarzu, Kohl je čak mislio da je Peterle stabilna ličnost u političkom i psihološkom smislu. Ipak, Kohl mu nije mogao obećati priznavanje nezavisnosti, jer po tom pitanju nije postojao konsenzus unutar EZ-a.

Nakon rasplamsavanja sukoba i u Hrvatskoj, za Kohla više nije bilo nikakvih dilema da je srpski vođa Slobodan Milošević glavni krivac, ali Kohl nema dobar dojam niti o Franji Tuđmanu, predsjedniku Hrvatske, kojeg je u lipnju 1991. primio u posjet u Bonnu.

Kasnije je Kohl rekao Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Bosne i Hercegovine, da je on Tuđmanu dao do znanja kako ne može računati na njemačku podršku ukoliko pokuša podijeliti druge republike.

U to su vrijeme Tuđman i Milošević utanačivali planove o podjeli Bosne i Hercegovine. Na sastanku predsjedništva svoje stranke CDU Kohl ističe kako se šest od dvanaest zemalja članica EZ-a protivi priznavanju Slovenije i Hrvatske zbog svojih unutarnjih problema; i odnosi Njemačke s Francuskom, koja je podupirala postojanje Jugoslavije, počeli su bilježiti pad.

Francuski predsjednik Francois Mitterrand na sukobe u Jugoslaviji je gledao kao na posljedicu prijašnjih etničkih konfrontacija, te je stoga osuđivao sve strane, zanemarujući činjenicu da se zapravo za srpsku stranu borila JNA, koja je, po definiciji, pripadala svima.

Kako primjećuje Schwarz, srpskoj je propagandi, također, bilo lako u francuskim Vladinim krugovima nametnuti mišljenje da Njemačka, podržavajući Tuđmanovu Hrvatsku, nastavlja tradicionalno savezništvo između Hitlerova režima i hrvatskih ustaša iz Drugoga svjetskog rata.

Mitterrand se naročito žalio na pritisak njemačkih medija za priznavanje Hrvatske. On je mislio kako Njemačka namjerava povećati svoj utjecaj na područja koja su nekoć pripadala Austrougarskom carstvu. Takvo mišljenje francuski predsjednik 1993. godine iznosi i grčkom premijeru Andreasu Papandreouu.

Prosrpsko raspoloženje u Ministarstvu vanjskih poslova Francuske donekle se promijenilo nakon što je JNA, koja je sada bila takoreći u potpunosti srbizirana, započela bombardiranje Dubrovnika, kojeg su mnogi Europljani posjećivali tokom odmora, te čija je povijesna jezgra Starog grada bila pod zaštitom UNESCO-a.

Budući da i pokušaji EZ-a u rješavanju krize nisu dali nikakve rezultate, Njemačka sada nije bila tako izolirana u svojm zahtjevu za priznavanjem nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Belgija, Danska te Italija (pod pritiskom Vatikana) su, također, počele razmišljati o takvoj opciji.

Dana 23. prosinca  1991. godine, Njemačka je napravila odlučujući korak: donijela je odluku o priznavanju Slovenije i Hrvatske kao nezavisne države. Sredinom siječnja 1992. godine takvu su odluku donijele i ostale države EZ-a.