SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KRONOLOGIJA
 
Kako je propao Vjesnik: Pašalić, Pavić i Linić kao krvnici
Autor/izvor: SEEbiz / tportal
Datum objave: 12.09.2015. - 13:20:00
Zadnja izmjena: 12.09.2015. - 18:05:19
ZAGREB - Pašalić, Pavić i Linić najzaslužniji su za propast Vjesnika, nekoć respektabilne izdavačke kuće koja je u jednom trenutku imala 6.000 zaposlenih, a danas je od nje ostao tek sablasni neboder s pratećim kompleksom na koji su mnogi bacili oko, zaključak je dugogodišnjeg novinara i urednika Miroslava Edvina Habeka čija se objava knjige 'Pad kuće Vjesnik' u izdanju Edicije Božićević upravo poklopila s nedavnim sudskim rješenjem o podjeli vlasništva nekretnina bivšeg Vjesnika.
Nekretnine nekoć etablirane medijske kuće koja je u svojim najboljim danima tiskala u samo jednom danu trostruko više izdanja nego što ih danas ima sveukupno na medijskoj sceni, kako se već pisalo, podijelit će država i tiskara Vjesnik d. d., Allegheny Financial Ninoslava Pavića, Styrija preko Večernjeg lista te Tisak u sklopu Agrokora Ivice Todorića, piše Tportal.

- Rezultat je to zakulisnih igara i plivanja u mulju netransparentne privatizacije i pretvorbe kojom je u konačnici rasparcelirano 32.435 četvornih metara primamljivog prostora na kojem je moguća gradnja poslovno-stambenog prostora od 260.000 četvornih metara, smatra dugogodišnji slobodni novinar.

Habek koji, važno je napomenuti, nikada u 20 godišnjoj novinarskoj karijeri nije radio u listu Vjesnik, kroz 20 bizarnih poglavlja opisuje ne samo uništenje nekoć uglednog dnevnog lista Vjesnik već i raspad čitave medijske kuće Vjesnik, ističe za tportal da je knjiga pokušaj da se kroz dvadesetak priča prikaže kako su 'neuspješni poduzetnici ili ideološki poslušnici prošlosti postali prvaci pretvorbe i kreatori medijske scene u Hrvata iskoristivši pritom kaos u kući Vjesnik'.

U knjizi se ne štede tajkuni, a ponajmanje političari, pa tako Habek proziva Ninoslava Pavića, donedavnog vlasnika Europa Press Holdinga, kako je javnosti ostao dužan objašnjenje toga na koji je način stvorio medijsko carstvo na razvalinama Vjesnika, dok u knjizi iznosi i zaboravljene detalje iz kabineta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je Vjesnik, pored Trećeg programa HRT-a i Hine početkom 90-ih, pokušao, kako kaže autor, utrapiti Robertu Maxwellu, najjačem medijskom tajkunu.

- Upravo je politika najviše doprinijela tomu da Vjesnik postane talac medijske politike rane faze Tuđmanove vlasti, dok su djelatnici Vjesnika postali kolateralne žrtve zakulisnih igara koje je smišljao tadašnji Tuđmanov savjetnik, mišljenja je Habek koji dodaje kako mu je kroz godine kao nepristranom promatraču bilo zanimljivo gledati sustavnu propast središta političke i medijske moći i kako je pretvoren u grad duhova iz kojeg su iščezli i moćnici i nekadašnji radnici Vjesnika.

Pritom podsjeća na duboko zakopane epizode iz hrvatske pretvorbe koje su pridonijele konačnom padu kuće Vjesnik. Prema Habeku, ključne godine za uništenje Vjesnika datiraju u razdoblje od 1990. do 1993. kada su, kako navodi, 'Tuđmanovi emisari i predatori pretvorbe pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima preuzeli dijelove respektabilne tvrtke i izgradili svoja carstva'.

Habek ističe kako nisu isključivo ljudi iz HDZ-a kroz državne interese, javne i zakulisne obrasce brutalnog kapitalizma na hrvatski način odigrali presudne uloge u uništenju Vjesnika čiji su nekoć uspješni poslovni model kopirale brojne zapadne medijske kuće.

- Valja reći kako su pokojni šef SDP-a Ivica Račan i nekadašnji ministar financija Slavko Linić odigrali ključni dio u indirektnom pogodovanju Ninoslavu Paviću kako bi izgradio poslovno carstvo, čime je zabijen posljednji čavao u Vjesnikov lijes, mišljenja je Habek koji podsjeća kako je upravo Linić izjavio da je list Vjesnik 'mrtvac kojeg treba pokopati'.

Tipičnu tranzicijsku priču potkrijepljenu kolekcijom brižljivo prikupljenih dokumenata i izjava glavnih aktera Habek tumači kao intrigantni triler o medijskoj kući koja se morala raspasti, iako posljedice, po njegovu mišljenju nisu trebala biti tako snažne. Autor knjige također smatra kako ni sam politički dnevnik nije zaslužio brutalno gašenje 'iako je bio režimsko glasilo potrebno svakoj vlasti koje je propustilo ili nije moglo iskoristiti svoju šansu, a trebalo je'.

Iz ove tužne priče o propasti ugledne medijske kuće koju se ne bez razloga uspoređivalo s njemačkom izdavačkom kućom Axel Springer, sinonimom za uspješnost i probitačnost, ne može se naučiti ništa, smatra Habek.

- Ona je tek jedna od simboličnih priča o raspadu nekad dobro ustrojenih poduzeća koja su postala razvaline zaslugom sprege politike i kapitalizma kojoj se zaposlenici tvrtaka zavidnih rezultata, ali i primamljivih nekretnina ni nisu mogli oduprijeti, zaključuje.