SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
BIVŠI GUVERNER
 
Iluzija Željka Rohatinskog
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 19.05.2019. - 10:28:38
KOMENTAR - Zbilo se to u srijedu u Rijeci, na skupu na Ekonomskom fakultetu na kojem je predstavljena knjiga bivšeg guvernera pod nazivom «Kriza u Hrvatskoj» u izdanju Ljevka. 

Ako je suditi prema medijskim izvještajima, Rohatinski je izjavio da bi se brodogradnja mogla spasiti koordiniranom akcijom vlade i HNB-a, uz pomoć tzv. funkcionalnog tiskanja novca usmjerenog u proizvodnju, u ovom slučaju brodogradnju, a ne u potrošnju i uvoz.

Izjava je prekrila pokušaje aktualnog guvernera da kontrira ovoj ideji tvrdnjama da se ne smijemo zavaravati kako postoji mogućnost vođenja neovisne monetarne politike u Hrvatskoj. Takav odgovor Vujčića je slabašan: Rohatinski ostavlja dojam aktivnosti, hrabrosti i nade da se nešto može učiniti, a Vujčić ostavlja dojam da je pasivan u odnosu na Frankfurt i Bruxelles, slijepi vodonoša europskih pravila i procedura. U današnje vrijeme kada većina pokušava profitirati na anti-europejstvu i imaginarnoj zaštiti nacionalnih interesa, osobito u vrijeme europskih izbora, priča o pravilima i ograničenjima nema neku prođu; ona ljudima oduzima iluziju o postojanju lakih rješenja.

Bilo bi pogrešno Rohatinskom postaviti pitanje «što si radio 12 godina dok si bio guverner», ako sada imaš čarobni štapić? Takvo pitanje je logička besmislica. Moguće je, naime, da se Rohatinski u međuvremenu domislio nečem novom, što mu nije padalo na pamet dok je bio prvi čovjek HNB-a. Može biti i da je u vrijeme dok je bio guverner pokušavao nuditi rješenja, ali ga vlada nije htjela slušati.

Najvažnije je nešto drugo: pitanje tipa «di si bija kad je grmilo» pretpostavlja da se predloženi model funkcionalnog tiskanja novca (a) može provesti i (b) poželjan je. Pretpostavka je pogrešna. Rasprava treba poći od drugih pitanja: može li se predloženi model ciljane monetarne ekspanzije radi spašavanja ili poticanja pojedinih industrija provesti, ako da kako, i je li takva politika uopće poželjna? Poanata ovog teksta je: model se može hrabro provesti ali je nepoželjan, jer se ne mogu očekivati pozitivni učinci – samo negativni, i to jako negativni, ali ne u vidu inflacije, već u vidu iskrivljenja funkcioniranja demokracije.

Prije rasprave o monetarnim instrumentima, treba shvatiti širi okvir ove rasprave. On je definiran novom knjigom Željka Rohatinskog «Kriza u Hrvatskoj».

Koncept koji prožima misao Željka Rohatinskog u knjizi je ideja o hrabrosti i radikalnijim rješenjima u vođenju ekonomske politike. Ključna rečenica na stranici 13 govori o tome da naš suštinski problem nije toliko u sferi znanja koliko u sferi društvene odgovornosti i hrabrosti preuzimanja rizika.

Na stranici 25 Rohatinski se zalaže za radikalnije poteze, prije svega u području povećanja međunarodno konkurentne ponude. Ideja se konkretizira kroz prijedlog povećanog ulaganja proračunskih sredstava u razvojnu banku uz podjelu rizika, jer kako piše na stranici 26, sve ukazuje na potrebu koncipiranja i provođenja mnogo selektivnije ekonomske politike u Hrvatskoj, prije svega u smislu formiranja tehnološki propulzivnih izvoznih brendova i njihova plasiranja na svjetsko tržište. Taj dio je zaključen mišlju kako realnost ovih opcija nije samo ekonomsko već i političko pitanje.

Na stranici 34 Rohatinski ističe da ne zagovara «državni kapitalizam», već ukazuje na nerealnost «neoliberalne» teze da je isključiva ekonomska funkcija države stvaranje poticajnog okružja. Aktivna uloga države prisutna je u svim gospodarstvima, naročito u EU.

Autor postavlja pitanje nisu li dosadašnji monetarni mehanizmi postali previše inertni da bi osiguravali likvidnost dostatnu za ostvarivanje takvih razvojnih ciljeva: nezaobilazna je aktivna uloga države u kreiranju i usmjeravanju domaćeg i ukupno raspoloživog financijskog potencijala za takva ulaganja, pa time i u snošenju odgovarajućeg dijela rizika proizašlog iz njena intervencionizma. Otud se može zaključiti da bi i središnja banka imala što za raditi u dijelu preuzimanja rizika.

EU nije poticajan okvir za vođenje takve politike (str. 72): periferne zemlje imaju mali utjecaj na vođenje monetarne i tečajne politike, nečlanice eurozone su u praksi nerijetko diskriminirane i pri primjeni mehanizama koji preferiraju ekonomske interese «starih članica», što umanjuje njihovu konkurentnost u odnosu na ekonomske entitete iz «starih članica», a posljedica toga je i asimetričnost u kretanju roba i kapitala koja rezultira suštinskom divergencijom, umjesto konvergencijom, u ekonomskom razvoju «perifernih zemalja» u odnosu na «stare članice» eurozone i EU-a. Uslijed toga jačaju i demografski problemi.

Rohatinski ignorira snažnu konvergenciju čitavog istoka EU i velike razlike među zemljama (neke imaju i rast stanovništva). U isto vrijeme jako dobro osjeća duh vremena, ne samo kada je riječ o EU kao u prethodnom paragrafu. Na str. 98-102 raspravlja o tome kako se pod utjecajem Donalda Trumpa napušta slobodno tržište i afirmira protekcionizam. Time se Hrvatska, u kojoj je navodno na djelu aklamacijsko prihvaćanje ideološkog modela slobodnog djelovanja zajedničkog tržišta od političkih struktura i znatnog dijela stručne javnosti, navodno pozicionira posve izvan glavnih idejnih i političkih tokova.

Riječ je, upozorava Rohatinski, o pasivnom pristupu razvoju – o drugoj strani «tržišnog fundamentalizma». Naša država, smatra bivši guverner, nema definiranu «funkciju cilja», ne raspolaže «sredstvima i instrumentima», a ljudski je faktor u idejnom i djelatnom smislu traumatiziran, među ostalim, i velikim oscilacijama u prevladavajućem stanju društvene svijesti. Indoktrinacija djeluje već u obrazovnom sustavu kroz formiranje «jednostrane percepcije odnosa u svijetu», a to rezultira padom povjerenja u rad domaćih institucija i mogućnost da se vlastitim organiziranim djelovanjem bitno poboljšaju ekonomske i socijalne performanse zemlje, pa se individualna rješenja traže izvan njezinih institucionalnih, geografskih i kulturoloških okvira.

Očito je kako Rohatinski nudi mnogo više od modifikacije monetarnih instrumenata. On poziva na isto ono što je u retoričkom smislu činio kao guverner – na oslonac na vlastite snage. Jer, kao što piše, mi imamo znanja, ali fali nam hrabrosti. Naša država može, ali joj sami ne dopuštamo; ne oslobađamo njene potencijale, jer smo još od malena indoktrinirani – nameću nam se jednoobrazne slike svijeta.

Rohatinskog se može tumačiti kao da smatra kako pad povjerenja u naše institucije nije posljedica njihovog stvarnog «domaćeg» političkog iskrivljenja, nego događaja u ideološkoj sferi – npr., nedostatka vjere u vlastite organizacijske sposobnosti i kulturno-povijesni okvir.

Kako promijeniti opisano stanje? Odgovor se nudi na stranici 102: Promjena takvog stanja prvo zahtijeva jasno ekonomsko definiranje razvojnih prioriteta zemlje i, u okviru njih, međusobno nadovezujućih strateških pravaca tog razvoja. Načelno, to mogu biti pojedine djelatnosti ili grane, ali je još važnije utvrditi vrstu, karakteristike i namjenu proizvodnji koje mogu polučiti najveće multiplikativne učinke i prema njima aktivnim djelovanjem institucija kanalizirati raspoložive materijalne, financijske i ljudske resurse. Drugim riječima, treba redizajnirati proizvodnu strukturu zemlje.

Evidentno je: ovo je još jedna reinkarnacija stare, tisuću puta ponovljene teze da Hrvatska nije imala strategiju razvoja. Uz dodatak eksplicitnog priznanja da je za njenu realizaciju neophodan radikalan intervencionizam koji presudno usmjerava «resurse» – materijalne, novčane i ljudske.

U nedostatku tehničkih opisa monetarnih mjera o kojima bi se moglo stručno raspravljati, eterični koncepti hrabrosti i odgovornosti zamjenjuju glavnu temu i pokazuju da nisu samo slučajno zalutale figure u knjizi. Hrabrost je politički program Željka Rohatinskog: on zna da intervencionizam za koji se zalaže danas nije moguć. Hrabro i odgovorno djelovanje moguće je samo ako se zamijene postojeće strukture (čitaj: elite) koje, citiram, doživljavaju svoje funkcije kao dosezanje moći, valorizaciju minulog rada ili stepenice u izgradnji međunarodne karijere. Te strukture (elite) nisu sklone preuzimanju velikog rizika. Za to su, piše Rohatinski na str. 103, potrebne strukture koje će na identifikaciju i rješavanje problema prvenstveno gledati kao na izravni izazov i svoju «misiju». To im daje hrabrost da djeluju. Drugim riječima, samo treba promijeniti ljude. Ili, bolje rečeno, treba promijeniti tip ljudi koji donose odluke o ekonomskoj politici. Mnogi aktualni čelnici institucija trebali bi se prepoznati u ovoj poruci, no nepoznato je odakle se regrutiraju hrabri i kako oni stječu politički legitimitet.

Širi politički i povijesni okvir koji je ponudio Željko Rohatinski izrazito je privlačan za širu publiku, kao što je i on sam publici bio privlačan kao guverner koji je javno komunicirao «borbu» protiv uvoza, stranih banaka i drugih sličnih «problema» koji su se u različitim fazama naše ekonomske povijesti i uz njegovo aktivno posredovanje nudili kao «objašnjenja» hrvatskih ekonomskih poteškoća.

Rohatinski nije otvoreno protiv eura. Kako piše na 78.-oj stranici: suštinsko pitanje nije kada će Hrvatska ući u eurozonu, već u kakvu eurozonu želi ući i s kojim performansama. Zvuči uvjerljivo. Stječe se dojam da onaj tko govori o eurozoni a ne progovara o tome kako u njoj velike ribe jedu male i ne promišlja aktivno razvoj, pasivni je bezveznjak. U Rijeci je govorio o tome da kunu treba zadržati što dulje ako ćemo voditi aktivnu monetarnu politiku. Ali, kako se to promišlja i potiče razvoj uz pomoć aktivne monetarne politike?

Vratimo se na početak uz pomoć ključnog pitanja kako. Naime, cijela konstrukcija koja počiva na hrabrosti i odgovornosti, u kojoj nije problem znanje (ima ga) nego ljudi, drži se dok se ne postavi pitanje kako?

Kako navodno mali utjecaj perifernih članica eurozone uzrokuje preferiranje ekonomskih interesa starih članica u okviru eurozone i kako su zemlje koje nisu uvele euro diskriminirane u okviru EU?Kako periferija divergira, što navodno ima i demografske posljedice, kada cijeli istok EU, koji je periferija, snažno konvergira (većinom bez "aktivne" monetarne politike koja spašava tamošnje "brodogradnje), a promjene broja stanovnika jako se razlikuju od zemlje do zemlje (dok je cijela EU fundamentalno zahvaćena četvrtom fazom demografske tranzicije nevezano uz konvergenciju / divergenciju)?Na koju indoktrinaciju kroz obrazovni sustav Rohatinski misli u smislu nametanja jedne slike svijeta, a što uzrokuje nepovjerenje u vlastitu državu, i kako se to točno povezuje jedno s drugim?Kako je u Hrvatskoj, zemlji s najvećim udjelom proračuna opće države u BDP-u s obzirom na dostignuti stupanj razvitka, i s ogromnim sustavom državnih poduzeća, na djelu aklamacijsko prihvaćanje ideologije slobodnog, jedinstvenog tržišta?Kako se intervencijom danas može «redizajnirati proizvodna struktura zemlje», odnosno, kako to institucije djeluju aktivno i kanaliziraju ljudske i materijalne resurse prema aktivnostima s najvećim multiplikativnim učincima ako ne postoji Zavod za plan (a i kada bi postojao...)?Kako, na koncu, a od toga je sve i počelo, monetarne instrumente prilagoditi tako da omoguće «funkcionalno tiskanje novca» ili ciljanu (selektivnu) monetarnu ekspanziju koja će pogodovati nekoj grani, brendu, izvozniku ili brodu?

Ostavivši ova središnja pitanja vezana uz glavne teze knjige bez odgovora, Rohatinski se svrstao među hrvatske ekonomiste koji dugi niz godina u javnosti ostavljaju dojam da su rješenja jednostavna i nadohvat ruke. Stječe se dojam da samo neki interes, loša ideja, neznanje ili zabluda priječi da narod vođen sigurnom rukom mudraca posegne za spasonosnom bočicom. Kod Ljube Jurčića to je oduvijek bila industrijska politika, kod Ivana Lovrinovića monetarna ekspanzija, a kod Željka Rohatinskog u tu se ravan može staviti ovo funkcionalno tiskanje novca u funkciji redizajniranja gospodarske strukture zemlje. Metoda je uvijek ista: radikalna kritika svega postojećeg, problem su ljudi («strukture»), rješenje je nadohvat ruke i ne moramo ga ni objašnjavati, jer je tehnički zamorno. Sve me podsjeća na jednog našeg ekonomistu starije generacije koji je na pitanje kako ukinuti valutnu klauzulu i koje će biti posljedice, uzviknuo: to su tehnička pitanja!

Međutim, upravo su tehnička pitanja najneugodnija, jer vrag je u vijek u detaljima: kada Rohatinski govori o tome da HNB može funkcionalno štampati novac radi financiranja brodogradnje, nitko ga ne pita zašto bi se «materijalni i ljudski resursi» kanalizirali prema jednoj gubitaškoj djelatnosti s očito vrlo niskim multiplikativnim učincima; nitko ne pita zašto bi uopće neke grane ili firme uživale podršku države a neke ne; i nitko ne pita zašto Uljanik, a ne Rimac, Varteks, firma ili grana Žnj, ili možda, kvragu zašto ne, Arhivanalitika, zašto ne svi?

Osim toga, Hrvatska sada ima ogromne «resurse», veće nego ikada u povijesti, za financiranje industrijske politike iz EU fondova – fondova iste one EU koju je Rohatinski u knjizi predstavio kao bazen u kojem velike ribe jedu male. Ali, nitko ne pita što je to što industrijska politika koja se vodi kroz monetarnu politiku i/ili podjelu rizika preko državne razvojne banke, i što takva politika može učiniti, a politika financirana iz EU fondova ne može? Na koncu, upravo se iz EU izvora financiraju sheme podjele rizika i nove ulagačke sheme.

Problem koji je Rohatinski otvorio ovom knjigom i izjavama treba promatrati još šire od dosad predstavljenog. Postavlja se pitanje političkog okvira kreacije novca.

Države kroz cijelu povijest imaju važnu ulogu u regulaciji ili neposrednoj proizvodnji novca. Zbog toga je od samih početaka civilizacije prisutan problem zloupotrebe monetarne moći. Još od vladarskih kovnica koje su varale na težini i finoći zlatnika ne bi li povećale vladarevu dobit, do modernih inflacija, traje šizofrena bitka samoograničavanja u kojoj se vlast s jedne strane nalazi u napasti zlorabiti proces proizvodnje novca radi financiranja javnih potreba, dok ju s druge strane ograničava strah od gubitka vrijednosti i povjerenja u valutu. Napetost između ponude i potražnje za novcem je latentna i ima svoj politički sadržaj. Jer, i politički i tehnički gledano, nema nikakve prepreke da se novac proizvodi u ministarstvu financija, specijalnom odboru parlamenta ili uredu predsjednika, no svi takvi eksperimenti kroz povijest završavali su katastrofom i kaosom. Napast «tiskanja novca» radi rješavanja nekog aktualnog političkog konflikta pokazala se prevelikim mamcem da bi vlastodržac od krvi i mesa mogao odoljeti toj napasti.

Zlatni standard je bio nezgrapno rješenje koje je često padalo na testu, pa je održivo rješenje pronađeno u modernim i neovisnim središnjim bankama. Vlast će kroz demokratsku borbu – parlament i proračun – rješavati sukobe oko javnih resursa, a središnja banka će primarno brinuti o kvaliteti i adekvatnosti ponude novca. Politika je kroz to riješila višestoljetni problem, uvevši svojevrsnu podjelu rada i samokontrolu (samoobvezivanje radi izgradnje vjerodostojnosti) u institucionalnu strukturu modernih država.

Ta podjela u stvarnom životu nikada nije striktna. S vladine strane često se poseže u domenu središnje banke. Pokušava ju se navesti na rješenja koja izabrani političari smatraju najboljima. To se u pravilu svodi na odgode povećanja kamatnih stopa, ekspanzivniju monetarnu politiku, na sve za što političari smatraju da će im olakšati posao pronalaženja ravnoteže među suprotstavljenim interesima. Dovoljno je pogledati kako Trump vrišti na FED.

S druge, centralno-bankarske strane, često se ulazi u vladinu domenu: traže se strukturne reforme kako bi se upozorilo da monetarna politika ne može sama rješavati razvojne probleme zemlje. Traži se fiskalna disciplina kako ne bi naglo pala vrijednost kolaterala koji pokrivaju vrijednost novca. Kada centralne banke u tome pretjeraju, kao što je bio slučaj s ECB-om u vrijeme krize u Grčkoj, s pravom se postavlja pitanje: a odakle vama, dragi centralni bankari, politički mandat za stvari koje s monetarnom politikom nemaju neposredne veze?

U toj igri mačke i miša, mnogim je političkim akterima cilj otkloniti odgovornost sa sebe i prebaciti odgovornost na središnju banku. Centralni bankari, isto tako ljudi od krvi i mesa, ponekad prihvaćaju nositi odgovornost (time rade uslugu političarima rasterećujući ih od njihove političke odgovornosti), a ponekad se uživljavaju u priču o velikim moćima novca, pa i sami povjeruju da se monetarnom politikom može riješiti razvoj.

Poziv Željka Rohatinskog za «funkcionalno tiskanje novca» radi spašavanja brodogradnje spada u drugu grupu centralno-bankarskih reakcija. Bez potrebe za davanjem detaljnog odgovora na pitanje «kako», i uz iluziju kako se novcem i kreditom može riješiti sve, samim se centralnim bankarima ponekad može učiniti da imaju nevjerojatnu moć – npr. moć redizajnirati gospodarsku strukturu, realocirati resurse, odlučivati o poslovima, proizvodnji i razvoju.

Ako netko kaže da to nije moguće, je li to iskaz nedostatka hrabrosti i odgovornosti (tako bi to označio Rohatinski), ili je to iskaz odgovornosti i svijesti o realnim odnosima u gospodarstvu i društvu – poziv na sagledavanje rizika i mogućih posljedica akcija koje se rukovode mesijanskim pozivom kao da živimo u Homerovo doba, a ne u doba izvanredne kompleksnosti?

Moglo bi biti drugo, iz dva razloga. Prvo, kredit, ma kako povoljan, čak i uz negativne kamatne stope, nečiji je dug. Nejasno je kako se kreditom može pomoći nekome tko je duboko nesolventan. Može se samo odmoći – produžiti agonija, spržiti nečiji tuđi novac. Čak i da mu se novac pokloni, pitanje je nije li to bačen novac koji se mogao pametnije upotrijebiti na neki drugi način? Rohatinski se ne bavi razvojnim ograničenjima na koja nailazi realni monetarno-kreditni proces; on samo poziva na hrabrost i odgovornost. Pitanja solventnosti kao i detalji su u drugom planu. No, tko se razvijao na konfuziji (ne)solventnosti i (ne)likvidnosti nikada se nije razvio unatoč hrabrosti i političkoj volji kojih, ruku na srce, nikada nije nedostajalo na listama čekanja za povoljne kredite.

Rohatinski također ne problematizira kapacitete administracije u pogledu prikupljanja informacija i usmjeravanja razvojnih mjera. On je intervencionist – optimist, čovjek koji vjeruje da vladini službenici mogu ubrzati održivi razvoj. Kao što kaže u knjizi, znanja nisu problem. Problem je hrabrost, odgovornost, politika.

Drugo, u momentu kada monetarni proces počne uključivati velike subvencije i efekte preraspodjele, postavlja se pitanje tko je nadležan za odlučivanje i gdje je granica između monetarne i fiskalne politike koje se oblikuju prema različitim političkim pravilima? Ako pogledamo obećanje Željka Rohatinskog dano u Rijeci, on govoreći o monetarnoj politici ("funkcionalno tiskanje novca") zapravo govori o fiskalnoj i strukturnoj politici: politici državne razvojne banke, preuzimanju rizika intervencije, preoblikovanju ekonomske strukture i sl. Zašto o tome govori kroz prizmu monetarne politike odnosno «funkcionalnog tiskanja novca», a ne kroz prizmu fiskalne i strukturne politike što uključuje državni proračun kroz koji u vladinoj i saborskoj proceduri treba razriješiti političke konflikte koji se kroz njega prelamaju?

Pristup Željka Rohatinskog je obećanje o moćima novčane politike koja u rukama tehnokrata poprima čudotvorne moći. Problem s tim obećanjem je u tome što bivši guverneri samim svojim statusom imaju moć u javnosti stvarati iluzije o moćima monetarne politike. Bilo bi puno više fer da je Rohatinski svoje iskustvo iskoristio za pokušaj da monetarnu politiku rastereti od viška očekivanja i ukazivanjem na ograničenja s kojima se i sam susretao. Ne može se smetnuti s uma činjenica da je ovo zemlja u kojoj je mokri san gotovo svakog političara da pronađe ključeve trezora i makar nakratko doživi orgazmičko dijeljenje kamare para, onaj sudbonosni utjecaj na alokaciju resursa «odozgo», što je najlakše ostvariti kada se pojam novca odvoji od pojma duga, tj. kada novac nekom magijom poteče, a dug ne naraste. Podgrijavanje ideje da se u tom procesu mogu riješiti razvojni problemi podgrijava i iluziju da se bitna razvojna pitanja mogu riješiti izvan demokratskog procesa. U demokratskom procesu određuje se fiskalna politika. A to je teško. U parlamentu treba dokazati zašto je bolje da se novac dodijeli Peri, a ne Marku. Uljaniku, a ne susjednom frizeraju. A to je prokleto teško. Zato ljudima treba iluzija.

Hrabrost i odgovornost su potrebni da se iluzije uskrate.

http://arhivanalitika.hr/blog/funkcionalno-tiskanje-novca-zeljka-rohatinskog/